Temeljni izazovi 21. stoljeća
Kapaciteti multikulturalnosti (Identitetske politike), i Međugeneracijska sinergija (demografska politika), o čemu je ovdje pisano, mogli bi sažeti kao jednim od temeljnih izazova dvadeset i prvog stoljeća.
Naravno, svaka će politička opcija imati svoje poglede na izbor tih tema, no iz ugla ovdje pominjanog lijevog suverenizma, to bi bile upravo te dvije. Ostale ovdje navedene teme usko su povezane sa time.
Multikulturalnost i multikulturalni kapaciteti zajednice (Identitetske politike)
Prvo treba reći da su multikulturalnost i kulturalnost dva različita pojma. Kulturalnost je pojam gradacije a ne diferencijacije. Kulturalnost govori o stupnju uljuđenosti pojedinca i njegova ophođenja utemeljenog na njegovom obrazovanju i njegovom odgoju. Kulturalnost može dakle biti veća ili manja. Pripadnost određenoj zajednici ne čini nekoga više ili manje kulturnim.
Nasuprot tome multikulturalnost uočava i ističe različitosti određenih zajednica, koje ne karakterizira način na koji netko svira frulu ili pak kakve opanke nosi, već te zajednice karakterizira skup pisanih i nepisanih zakona, te običaja po kojima određena zajednica komunicira, i funkcionira unutar sebe same.
Zatvaranje zajednica u geta a time i onemogućavanje punopravnog učešća u javnom životu, kakvo je danas sveprisutno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tek je međustupanj, ka izazovima koje multikulturalnosti donose u 21. stoljeću.
Multikulturalnost nije dakle nešto što se svodi na geta, i nazovimo to tako, rezervate, već su to napori na transparentnom uobličavanju zakona i običaja, prvenstveno lokalne zajednice, no jednako tako i svih zajednica u doticaju sa određenim prostorom, sa ciljem razumijevanja zakonitosti po kojima funkcionira svaki pojedinac u svom svakodnevnom ophođenju sa okolinom.
Crkva je kroz svoje ekumenske aktivnosti dosta daleko otišla po tom pitanju i to je djelovanje jako važno za društvo jer i država mora djelovati u tom smijeru, izučavajući i svakodnevno u javnost iznositi saznanja o transferima zakona i običaja koje određena zajednica sa sobom nosi kroz vrijeme, to jest kroz povijest, i kroz današnji globalni prostor.
Takav pristup multikulturalnosti jedna je od temeljnih postavki lijevog suverenizma i državne konkurentnosti za koju se lijevi suverenizam zalaže, a to je da podiže vlastite multikulturalne kapacitete, koji će ionako bolne migracije učiniti manje bolnima. Prvenstveno po lokalnu zajednicu, no jednako tako i one koji u toj zajednici žive i stvaraju.
Konfesionalni vjeronauk i opće religijsko obrazovanje
Konfesionalnom vjeronauku prikladno bi mjesto bilo u sakralnom okruženju i ambijentu. Dobro bi bilo da se u dogovoru s crkvom iznađu i modeli direktnog financiranja i poticanja takvih programa. Konfesionalnom vjeronauku prisustvo u školama i opće-obrazovnim ustanovama više šteti nego koristi.
No u školama su jako važni programi općeg religijskog obrazovanja u jedinstvenom nastavnom planu koji uključuje sadržaje i svjetonazore svih konfesija važnih za kulturu i povijest hrvatskog društva.
To će hrvatsko društvo uvijek biti u dodiru i pod utjecajem multikonfesionalnog okruženja južnoslavenskih prostora i to prvenstveno onih koje se služe svima nama jednako razumljivim jezikom. Poticanje na konfesionalni vjeronauk kao nastavak općeg religijskog obrazovanja također podiže i kapacitete multikulturalnosti hrvatskog društva koje se na to tek treba pripremiti.
Isticanje vjerskih simbola
Treba razlikovati isticanje vjerskih simbola kao izraza poštovanja vjere od isticanja simbola kao izraza nametanja vjere. Ova današnja Republika Hrvatska stara je tek 30-tak godina što je vrlo kratak period da bi se izbalansirao taj odnos koji je bio narušen političkim ustrojem prve Republike.
Zalažemo se za diskretno postavljanje raspela u svim javnim ustanovama. Pod tim diskretno misli se na mjeru gotovo pa neprimjetnu. Naravno, uz prethodno dobivenu punu suglasnost svih građana.
Poštivanje vjere i vjerskih simbola jedno je od važnih elemenata multikulturalnih kapaciteta određenog društva i takav bi odnos zasigurno pozdravile i druge konfesionalne zajednice unatoč tome što bi se time iskazivali simboli katoličanstva.
Međugeneracijska sinergija (Kult mladosti - demografsko samoubistvo "zapadne" kulture)
Problemi neodrživosti mirovinskih sustava baziranih na štednji i generacijskoj solidarnosti kao posljedica povećane životne dobi, pored migracija i multikulturalnosti, temeljni su izazovi politike 21.st.
Povećana životna dob nije tehničko pitanje odlaska u mirovinu već prije svega podizanja tržišne vrijednosti i kompetencija treće životne dobi kroz stvaranje pozitivnog i stimulativnog okruženja za akumulaciju i adaptaciju novih vještina. Za državne financije manje bi važno trebalo biti pitanje s koliko ćemo godina otići u mirovinu, puno je važnije stvarati i poticati radna okruženja da tu dob dočekamo u zdravlju i snazi, poticati dakle radna okruženja koja će usporiti liberalna izgaranja hiperaktivnosti i hipertrofije najboljih i najproduktivnijih godina reproduktivne generacije društva.
Ključne riječi međugeneracijske sinergije su kretanje i cijeloživotno učenje. Državne i regionale financije imaju obavezu, prvenstveno iz potreba prema vlastitoj stabilnosti, poticati stvaranje pozitivnog i stimulativnog okruženja da te dvije potrebe budu prihvaćene kao temeljne ljudske potrebe, poput zraka i vode.
