Identitetske politike

( read Identity politics in english )

1 – Uvod

Treća Republika je pojam koji je obilježio početak izbora u Hrvatskoj 2024. godine. Pod prvom Republikom misli se naravno, na Republiku Hrvatsku iz Topuskog 1944. godine, koja je svoju konačnu formu dobila 30 godina kasnije, u ustavu iz 1974. godine.

I to je sasvim u redu.

Ta je Republika bila daleko od toga da bude savršena, no kakva god da je bila, bila je to naša, hrvatska Republika. Kasnije je došla druga, međunarodno priznata Republika Hrvatska Franje Tuđmana, no danas nije vrijeme za treću, već za četvrtu Republiku.

Na treću Republiku nije trebalo puno čekati. Ona je formalno počela odlaskom Franje Tuđmana 2000. godine i traje sve do današnjih dana. No stvarni začetci treće Republike počinju 1994. godine, kada je eliti prve Republike, onoj eliti nasilno stvorenoj nakon 1945., duhovno osiromašenoj isključivošću naslijeđenom iz udobnosti jednopartijskog društva, kada je dakle toj i takvoj eliti postalo jasno da su Republika Hrvatska, baš kao i Republika Bosna i Hercegovina obranjene ratnim operacijama na planini Dinari i u dolini Neretve, te da dolazi vrijeme jedne nove, post-ratovske, demokratske Republike Hrvatske. Treća Republika ostati će upamćena po mahnitoj borbi za stečene pozicije elita stvorenih u prvoj Republici, protiv elita stvorenih u drugoj Republici, koje se sramotno natječu u obezvređivanju tvoraca prvih dviju.

Vrijeme nam je dakle ne za treću, već za četvrtu Republiku. Republiku koja se, prije svega, sa dostojanstvom, odnosi prema tvorcima prve dvije.

2 - Identiteske politike

Moderne identitetske politike uvjetovane su i uzrokovane migracijama, kako klimatskim tako i ekonomskim, te mnogo manje političkim. To je učinilo da pored demografskih politika, postanu jednim od temeljnih izazova 21. stoljeća. Kao takve, cilj im više nije da budu sredstvom sukoba i ratova, već da budu sredstvom komunikacije i međusobnog upoznavanja i uvažavanja. Identitetske politike danas više nisu nešto skriveno, već nešto transparentno i svima lako razumljivo.

Hrvatska kao turistička zemlja ima i dodatni motiv za prepoznatljivošću i transparentnosti svojih identitetskih politika.

3 - Identitetska politika Republike Hrvatske

Identitetske politike Republike Hrvatske spoj su međunarodno prepoznatljivih simbola i geopolitičkih poruka koje Republika Hrvatska želi podijeliti sa svijetom i svojim bližim okruženjem.

Nikako ne želeći da budu jedina, za izdvojiti u ovome tekstu možemo dva,  u svijetu najprepoznatljivija hrvatska simbola a to su Istočna obala Jadrana i ime Josipa Broza Tita. Oba ta dva simbola treba promatrati iz ugla Austro-ugarskoga carstva koje je bilo vojni savez naspram osmanskih osvajanja i kao takvo pod stoljetnim patronatom papinske države. Hrvatska pri tome nije bila samo članom tog saveza, već i temelj na kojemu je to carstvo bilo izgrađeno.

4 – Prve hrvatske države - čuvari papinskoga puta svile

Govoriti o Republici Hrvatskoj kao sastavnici na kojoj je izgrađeno Austro-ugarsko carstvo nije nimalo blasfemično. Od Achenskog mira iz 812. godine, jedna od važnih diplomatskih aktivnosti Papinske države smještene na zapadnoj strani Jadrana bila je održavanje otvorenih vrata između Franačkog i Bizantskog carstva a time i otvorenih vrata između zapadnoga i istočnoga kršćanstva.

No ono što nije pružala zapadna obala Jadrana, pružala je istočna obala a to su otoci od grada Pule do Boke Kotorske koji su mletačke trgovačke brodove štitili od otvorena mora na putu od Venecije do Carigrada. Taj, slobodno ga možemo nazvati Papinski put svile koji je održavao otvorenim veze između istočnoga i zapadnoga kršćanstva, Hrvatski je narod prvo nakratko ugrožavao, da bi papinskom diplomacijom, vrlo brzo postao glavnim zaštitnikom zaleđa toga puta što je dovelo do stvaranja prvih hrvatskih država.

Prvom papinskom hrvatskom državom smatra se ona Kneza Branimira iz 879. godine. Iz takvih odnosa na istočnoj obali Jadrana potječu i naši prelijepi gradići na Kvarneru i duž cijele obale Dalmacije. Te su se prve hrvatske države, zaštitivši zaleđe papinskoga puta svile širile duboko u panonske nizine i u teritorij tada nepostojeće Mađarske.

Dijelom tih prvih hrvatskih država bio je i srpski narod iz svojih pradomovina Raške i Duklje, odnosno današnjih Sanđaka i Crne Gore, sa tadašnjeg rubnog područja papinskoga puta svile. Dakle, 300-tinjak godina prije osnutka Srpske pravoslavne crkve i prvih srpskih država. Tada je srpski narod zajedno sa hrvatskim branio taj prostor od ugroze koju je tada predstavljalo vrlo moćno Bugarsko carstvo.

5 – Personalna unija Mađara i Hrvata

Pedesetak godina nakon osnutka prvih hrvatskih država, nove prijetnje zaleđu istočnog Jadrana javljaju se dolaskom Mađara u panonske ravnice. No Mađari nisu bili niti moreplovci niti su bili pretjerani obožavatelji bosanskih planina pa je glavni sukob između Hrvata i Mađara bio panonski prostor Slavonije. Područje od iznimne važnosti za poljoprivrednu i gospodarsku opstojnost jadranskoga zaleđa, kako onda, tako i danas.

Papinska diplomacija jako se angažirala na spriječavanju sukobljavanja Mađara i Hrvata oko Slavonije, pa je tako prvotno bila zamišljena personalna unija pod krunom hrvatskoga kralja Zvonimira, nekadašnjega slavonskoga bana, ustoličenog u hrvatskoga kralja 1075. godine.

No njegovo svrgavanje 1089. godine od strane hrvatskoga plemstva preokrenulo je naklonost papinske diplomacije u korist ugarske krune. Danas se nagađa da je razlog svrgavanja bilo nezadovoljstvo podrškom križarskim ratovima protiv muslimana u Svetoj zemlji, koji su tada još bili u pripremnoj fazi.

Zanimljivo je da se Pacta Conventa, kao dokument koji je uređivao ugarsko-hrvatsku personalnu uniju, prvi put pronalazi tek nakon što je osmansko carstvo prodrlo u Europu nekih 260 godina kasnije.

6 – Posljedice personalne unije sa Mađarima

Što se to desilo u tih 260 godina nakon 1102. godine i papinskog ujedinjenja Hrvata i Mađara pod ugarskom krunom?

Dio hrvatskoga plemstva nezadovoljnog unijom pod ugarskom krunom, odlazi u bosanske planine, osniva prve bosanske države, odbacuje kršćanstvo i preuzima autentično bogumilsko bogoslužje. U isto vrijeme Srbi, do tada u bliskim i prijateljskim odnosima sa katolicima, potpuno se okreću pravoslavlju, osnivaju svoju prvu državu i svoju vlastitu srpsku pravoslavnu crkvu.

Sagledavši što se desilo u tih 260 godina, možemo smatrati da je dokument Pacta Conventa napisan retrogradno kako bi li se ublažilo neprijateljstvo prama katolicima, izazvano papskim ujedinjenjem Hrvata sa Mađarima. Od Maričke bitke 1371. do bitke na Mohačkom polju 1526., 155 godina Hrvati i Srbi, razjedinjeni ugarskom krunom pružali su otpor Osmanlijama. Tko zna da li bi, da nisu bili podijeljeni, već tada spriječili prodor Osmanlija kao što su to učinili pod kraljem Tomislavom protiv Bugara 920-tih godina?

Nakon poraza Mađara na Mohaču, papinska diplomacija pripojila je Austriji ostatke svog neuspješnog ugarsko-hrvatskog projekta. Mnogo godina kasnije, nakon Napoleonovih ratova, tom je savezu priključena i Mletačka Republika, čime je stvoren nepremostiv zid osmanskim prodorima u Europu. 

Možemo samo nagađati što bi se dogodilo da Hrvati 1089. godine nisu svrgnuli svoga kralja Zvonimira i time gurnuli tadašnji bratski srpski narod ka pravoslavlju. Možemo pretpostaviti da li bi Austro-ugarsko carstvo i prve srpskih države uopće bile formirane.

Ili bi se pak, Hrvatska i Hrvati i dan-danas prepoznavali kao izvorni čuvari papinskih otvorenih vratiju između zapadnog i istočnog kršćanstva.

7 - Josip Broz Tito i prostor od Kumrovca do Sutjeske

U državoj zajednici Josipa Broza Tita pjevalo se o bratstvu i jedinstvu od Vardara pa do Triglava, no ono što je važno znati za današnje uvjete i budućnost prijateljskih odnosa Republika Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, jest da je Josip Broz Tito u vrijeme narodno-oslobodilačke borbe ujedinio narode na prostorima, prije svega, između Kumrovca  i Sutjeske. Temeljna snaga narodno-oslobodilačke borbe bila je u ujedinjenju naroda koji žive međusobno izmiješani i sa čime niti Slovenija niti Srbija kao jednonacionalne sredine nemaju mnogo toga zajedničkog. Slovenija je u titovom pokretu bila tek pridruženi član u obrani od germanizacije i talijanizacije dok titov pokret u Srbiji, unatoč početnim pokušajima ustanka, nije imao nikakvog utjecaja.

Srbija nije postala članicom titove zajednice vlastitom voljom, već voljom velikih sila. To je cijena koju je Tito morao platiti da postane priznati dio međunarodne zajednice. I kada danas govorimo o Titovoj navodnoj megalomaniji da u posljeratnim nastojanjima u njegovu zajednicu pridobije Bugarsku, Albaniju i Grčku, nije se tu radilo ni o kakvoj težnji ka  veličini već o stvaranju federalne državne zajednice u kojoj niti jedan narod ne bi mogao imati dominantnu ulogu. No ono što ostaje kao obilježje Titovog partizanskog puta je prostor u kojem ga je prostodušan narod trebao i sa kojim je kao partizanski vođa u neposrednom kontaktu bio prihvaćen.
A to je prostor njegovog ratnog puta između Kumrovca i Sutjeske.

Prvi predsjednik međunarodno priznate Republike Hrvatske Franjo Tuđman sve do svoje smrti bio je veliki zaštitnik lika i djela Josipa Broza Tita. Sve besmislene polemike koje su se vodile 90-tih oko imena nogometnog kluba Dinamo-Zageb danas se mogu promatrati samo kao odvraćanje pažnje i dobivanje potrebnog vremenskog odmaka da bi mi danas mogli objektivno govoriti o liku i djelu Josipa Broza Tita.

Ili pak, dok sa političke scene trajno ne odu svi oni, kako ih je dobro opisao Franjo Tuđman: „...koji čuvaju kult njegove ličnosti, što će reći njegove autoritarne vladavine, kako to redom čine njegovi epigoni što nikada nisu dokučili samu bit njegove pojavnosti." 

8 - Titoizam i njegovi epigoni

Da bi dokučili bit pojavnosti Josipa Broza Tita potrebno nam je razumijeti onu izvornu ideju južnoslavenske zajednice.

Dok se diljem Hrvatske i cijele bivše države epigoni Josipa Broza Tita okupljaju ispred mnogobrojnih titovih spomenika, u Gradu Puli postoji možda jedini spomenik koji je davne 1952. godine Josip Broz Tito u čast pobune bokeljskih mornara dao izgraditi sebi osobno. Svega stotinjak metara južnije, nalazi se u Puli također jedan od spomenika epigonima titoizma. No što je to u stvarnosti titoizam govori nam upravo ovaj spomenik bokeljskim mornarima kao i simbolici zbog čega je on postavljen upravo u Puli a ne u Boki Kotorskoj.

9 - Simbol propasti Austro-ugarskog carstva

Pobuna bokeljskih mornara prije svega je simbol propasti Austrougarskog carstva čija elita nije imala sluha za običan narod. Prvotni spomenik koji je srušen u domovinskom ratu imao je visoko uzdignuta 3 prsta, no to nisu bila dlanom okrenuta prijeteća tri prsta koja su bili simbol terora ratova devedesetih. Ta su tri prsta simbol južnoslavenske zajednice i jednog projekta očuvanja carstva, ne više kao dualnog već kao trijalnog decentraliziranog carstva uzajamno poštovanih naroda. Prije svega naroda između Sutle i Drine kojima jezični prevodioci nikada nisu bili potrebni. Grad Pula u simbolici pobune bokeljskih mornara simbolizira mjesto iz kojeg je pobuna ugušena, dakle kao mjesto koje je trebalo čuvati carstvo i njegove narode.

Vrijeme socijalne i nacionalne neravnopravnosti vrijeme je nasilja 20. stoljeća koje je oblikovalo Josipa Broza Tita. No velikim državnikom učinile su ga vrijednosti tadašnjeg carstva kao vojnog saveza različitih naroda, dodatno unaprijeđene skrblju za malog, običnog čovjeka i međunacionalnim poštovanjem. I upravo je to ono što danas kao jedinim trebamo nazivati titoizmom, očistivši time taj pojam od koristoljublja nebrojenih njegovih epigona, zadržavajući pritom empatiju za sve nevine žrtve toga vremena.

10 - Neostvarena hrvatska južnoslavenska zajednica

Jedna od najvećih povijesnih obmana koja i danas remeti uspostavu dobrosusjedskih odnosa između Hrvata i Srba je ona o Srbiji kao tvorcu južnoslavenske zajednice 1918. godine, te navodnom odbijanju ponuđene proširene Srbije u korist stvaranja zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba. Srbija je 1918. godine spašavala opstanak vlastitog naroda. Srbija je bila iscrpljena i izranjavana, nije bila u stanju, baš kao što niti međunarodna zajednica nije bila spremna za nove ratove. Srbi, Hrvati i Slovenci tadašnje Austro-ugarske monarhije nisu 1918. godine bili ni izbliza iscrpljeni kao Srbi iz uže Srbije.

No bili su obezglavljeni i bili su, unatoč stoljetne odanosti Papinskoj Austro-ugarskoj kruni, ostavljeni bez političkog vodstva.

U slučaju da je Srbija pokušala na silu proširiti svoju državu, sa druge strane je ne bi dočekali pacifisti poput Stjepana Radića, već austrougarski časnici poput Srbina Borojevića koji bi poput Josipa Broza Tita, ujedinili Hrvate i njihove susjede Srbe, a u tom sukobu Srbija nikada, a pogotovo tada, ne bi imala nikakvih izgleda. Nitko te 1918. godine nije mogao natjerati srpskog vojnika da ponovo napusti vlastito ognjište na koje se vratio nakon tolikih proživljenih stradanja. Srpska se politička elita 1918. godine, u duhu svoje tradicije, odlučila čekati na povoljnija vremena koja su tako dočekala 90-te godine prošlog stoljeća. No ta danas posebice monstruozna, politika čekanja i zamrzavanja priželjkivanih sukoba, seže mnogo stoljeća unazad, kada se čekalo da osmanlije izgube snagu i da sami napuste Balkan.

Svo to vrijeme Srbija nije pružala nikakav otpor. Samo je čekala.

Sa druge pak strane, Italija, koja se 1918. godine smatrala najvećom prijetnjom, u poratnoj bi euforiji prešla na istočnu obalu Jadrana ali bi se razvukla na preveliki teritorij koji bi, suočena sa udruženim Srbima i Hrvatima nekadašnjeg carstva, teško mogla dulje vremena braniti. Ovako su se nažalost, talijanski ekstremisti koncentrirali na relativnoj maloj teritoriji Istre i Rijeke gdje su širili teror i novonastalu fašističku represiju. Da je Srbija tada napala južnoslavenske narode, brzo bi pretrpjela poraz a Italija bi vrlo brzo bila izbačena s istočne obale Jadrana te niti jama, niti bleiburga, niti ustaštva, te posebice niti fašizma, koji je upravo u Istri otpočeo svoj krvavi pir, nikada na ovim prostorima ne bi niti bilo. 

Napisao: Petar Bačić, u Puli 14. travnja 2024. godine