Antropološka sinteza matične države (ASMD)

referentni tekstovi: https://www.gradpula.eu/tekstovi

Kulturna antropologija istražuje kako nastaju i kako se mijenjaju nacionalni identiteti kroz povijest, obrazovanje, religiju i kulturu. Ona može biti korisna ako se temelji na pronalaženju zajedničkih vrijednosti među različitim identitetima i kritičkom preispitivanju prošlosti uz dekonstrukciju povijesnih mitova. U post konfliktnim društvima poput našeg, kulturna antropologija može značajno doprinijeti stvaranju zajedništva i inkluzivnih identiteta.

Tisuću i sto godina Hrvatskoga kraljevstva, koje ove godine obilježavamo, dug je povijesni period. Zbog toga danas sasvim utemeljeno možemo ustvrditi da je hrvatski narod proizišao iz hrvatske državotvornosti – a ne obrnuto. Ta je tvrdnja, i značajna i oportuna, posebno za nas u Istri, jer možemo reći da današnja hrvatska državotvornost jednako pripada svim autohtonim narodima današnje Hrvatske – kako slavenskog tako i romanskog podrijetla.

1. Simbolika Hrvatske državotvornosti i Papinski put svile
2. Ugarsko-Hrvatska personalna unija
3. Posljedice Ugarsko-Hrvatske personalne unije
4. Južnoslavenska zajednica i Austro-ugarska monarhija
5. Paralelni svjetovi Istre i Hrvatske
6. Zavičajnost Istre
   
   

 1 - Simbolika Hrvatske državotvornosti i Papinski put svile

Geopolitičke okolnosti stvaranja srednjovjekovne Hrvatske uz koju se vezuje ime kneza Branimira i kao datum uzima pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru od 7. lipnja 879. godine, danas imaju simboličko značenje za sve kršćane jer govore o potpuno neutemeljenom mistificiranju srednjovjekovnog crkvenog raskola.

U vrijeme stvaranja i izgradnje srednjovjekovne Hrvatske, Papinska je država vrhovni diplomatski autoritet zapadne Europe. Dva velika carstva, Bizantsko i Franačko, mletačkim trgovačkim brodovima održavaju veze istočnih i zapadnih kršćana na putu od Venecije do Carigrada. Na tom pomorskom putu kojeg možemo nazvati Papinski put svile, otoci istočnog Jadrana od Pule do Dubrovnika i očuvanje sigurnosti njihova kopnena zaleđa dali su geopolitički smisao - onaj toliko potreban međunarodni Raison d'être - prvim Hrvatskim državama.

2 - Ugarsko-Hrvatska personalna unija

Geopolitičke okolnosti izgradnje srednjovjekovne Hrvatske ne mijenja crkveni raskol već slabljenje Bizanta i time uvjetovani prvi križarski ratovi, za koje se kao početak uzima poziv Bizantskog cara Aleksija I. Komnena katoličkim državama zapadne Europe u obrani kršćanskih zemalja od prijetnji Turaka-Seldžuka 1095. godine.

U tim međunarodnim okolnostima, dugogodišnje sukobe Hrvata sa Mađarima u obrani maritivnih puteva istočnog Jadrana okončava tadašnja Papinska diplomacija, prvo pokrštavanjem Mađara a potom i stvaranjem Ugarsko-Hrvatske personalne unije, prvobitno zamišljene pod hrvatskom krunom, vjenčanjem Slavonca Zvonimira i Mađarice Helene. No stvaranje toga, za kršćane toga doba iznimno važnog vojnog saveza, otpočinje pod mađarskom krunom rušenjem kralja Zvonimira godine 1089. godine. Događaja - kako se pokazalo - iznimno važnog za sudbinu kršćanske Europe i sve današnje južnoslavenske narode.

3 - Posljedice Ugarsko-Hrvatske personalne unije

Nezadovoljstvo personalnom unijom pod mađarskom krunom - koje je službeno otpočelo 1101. godine - dovelo je do složenog i dugotrajnog procesa stvaranja Bosne i Srbije.

Narodi Bosne i Hercegovine nezadovoljni papinskim diplomatskim aktivnostima, odbacili su kršćanstvo i trebalo je gotovo 200 godina do pojave i dolaska Franjevaca za povratak Bosne i Hercegovine u europsku zajednicu kršćana.

Srbija je pri tom, jednako tako dugotrajno i mukotrpno, na poticaj Papinske diplomacije - što se danas iz dnevno političkih razloga prešućuje - i uz suradnju s Carigradskim patrijarhom osnovala prve Srpske države i vlastiti istočnokršćanski red, koristeći geopolitički interes očuvanja kršćanskih zemalja na preostalom prostoru južnoga Balkana.

Crna Gora u tom našem državotvorno-jezičnom četverolistu, kao zapadna (Makedonija je pri tom ona istočna) pradomovina Srpskoga naroda i uz njeno katoličko primorje govori nam, baš kao i srednjovjekovna Hrvatska državotvornost, o potpuno neutemeljenom mistificiranju i preuveličavanju srednjovjekovnog crkvenog raskola.

4 - Južnoslavenska zajednica i Austro-ugarska monarhija

Austro-ugarski vojni savez katoličkih zemalja nastao je kao sljednica Ugarsko-Hrvatske personalne unije a time i srednjovjekovne Hrvatske državotvornosti. Austro-ugarski savez sklopljen je nakon poraza Ugarsko-Hrvatske unije od strane Osmanlija na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine. Puno godina nakon toga, okvirno s padom Napoleona i okončanjem Bečkog mirovnog kongresa 9. lipnja 1815. godine, otpočinju pokreti stvaranja nacionalnih država diljem Europe a samim time i potraga za modernim nacionalnim identitetima pojedinih naroda kakve danas poznajemo.

Izvorna ideja južnoslavenske zajednice biskupa Strossmayera, kao i mnoge dotadašnje mirnodopske inicijative, potakla je papinska diplomacija s ciljem očuvanja Austro-ugarske monarhije. Mnogi će danas reći da je ta ideja predstavljala stvaranje velike Hrvatske unutar monarhije, no neće time biti u pravu. Cilj stvaranja južnoslavenske zajednice bio je omogućiti ravnopravan položaj južnoslavenskih naroda austrijskom i mađarskom narodu temeljeći te zahtjeve na zalogu srednjovjekovne Hrvatske državotvornosti.

No tadašnjoj eliti Austrije i Mađarske ravnopravan položaj južnoslavenskih naroda nije bio prihvatljiv pa su zdušno poticali stvaranje iracionalnih mitova o Srbima, inače stoljećima potlačenom narodu pod Osmanskom vlašću, kao pijemontu južnoslavenskog ujedinjenja. A sve s ciljem stavljanja južnoslavenskih naroda u sebi podređen položaj. Tu luđačku košulju pijemonta južnoslavenskog ujedinjenja potom je prihvatila i poticala tadašnja carska Rusija iz motiva naravno, potpuno različitih onima Austro-ugarske elite.

5 - Paralelni svjetovi Istre i Hrvatske

Paralelni i teško spojivi svjetovi temeljni su ideološki problem današnje Hrvatske. Među Istrijanima postoje dva takva svijeta – ona Residentne i ona Iseljene Istre. U ostatku Hrvatske ti su se svjetovi u međuvremenu izmiješali, no i dalje su teško spojivi. Razlog su duboki tragovi koje su poslijeratni zločini 1945. godine ostavili na one koji su mu bili izloženi. Europa je po okončanju toga rata prešutno prihvatila poslijeratne odmazde, odala ljudsko poštovanje prema stradalima i krenula je naprijed. U odnosu na ostatak Europe, u Istri i ostatku Hrvatske poslijeratni zločini imaju svoje posebnosti koje je potrebno ispravno protumačiti budućim generacijama.

Klasične odmazde bile su te 1945. godine značajno zastupljene, jednako tako i pljačke raznih oblika imovine. Revolucionarno nasilje usmjereno prema tzv. odnarođenim srpsko-hrvatsko-slovenskim interesnim elitama bivše kraljevine (u NOB-u kolikvijalno nazivana velikosrpska buržoazija) također je bilo značajno zastupljeno. No ona nedovoljno elaborirana posebnost u odnosu na ostatak Europe koja je dovela upravo do najmasovnijih zločina leži u fenomenu ideološkog preuzimanja narodno-oslobodilačke borbe od strane jugo-unitarne struje (naspram federalističke struje) u okolnostima nametanja obnove Jugoslavije koju je tada od Tita zahtijevala međunarodna zajednica. Bilo je to vrijeme kada je svaki i najmanji lokalni vlastodržac mogao u ime jugo-unitarizma ili tko zna već kakvog ideološkog tumačenja, ubijati i pljačkati kako je htio. To je trajalo sve do 1948. i rezolucije Informbiroa kojoj je primarni cilj bio spriječiti bezakonje koje je do tada vladalo. Raskol sa Staljinom i Ruskim utjecajem bio je tek bonus u tom unutarnjem zavođenju reda.

Kada se govori o pojmu jugo-unitarizma, važno ga je razlikovati od pojma južnoslavenskog zajedništva. Jugo-unitarizam proizvod je rasističke ideologije naših susjeda koja je često na nas gledala tek kao na nekakvo primitivno slavensko pleme ne uvažavajući pravo na posebnosti koje nas određuju. Sve današnje unitarističke ideologije na prostorima bivše južnoslavenske zajednice plod su dodvoravanja međunarodnoj zajednici i njihovog rasističkog pristupa našim identitetima.

6 - Zavičajnost Istre

Današnja sveprisutna revidiranja postojećih nacionalnih identiteta u zemljama bivše južnoslavenske zajednice u drugi je plan stavilo pitanje zavičajnosti. Danas se o tom pojmu možemo referirati uglavnom na temelju sjećanja. A moje me sjećanje veže uz zagrebački klub studenata Istre kao jedinog kluba takve vrste kojega sam ikada posjećivao. Nacionalni me klubovi nikada nisu previše privlačili. Slično razmatranje zavičajnosti može se danas - razumljivo je - jedino još čuti od bosansko-hercegovačkih Franjevaca. Zapitao bih se stoga vrijedi li obrat – može li inkluzivna zavičajnost Istre danas biti uzorom zavičajnom uređenju Bosne i Hercegovine a da se pritom njene narode ne plaši secesijom ili unitarizmom? Može li primjer inkluzivne zavičajnosti Istre osigurati miroljubivo zaleđe Dalmacije a time i sigurnosti cjelokupne Republike Hrvatske čiji je Istra sastavni dio?