Papinski put svile od Pule do Kotora

- Hrvatski raison d'être -

( read Croatian "Raison d'être" in english )

1 - Predgovor

Knjiga "Južnoslavensko pitanje i svjetski rat" Ive Pilara pod čijim imenom danas djeluje ugledna hrvatska znanstveno-istraživačka ustanova u području društvenih znanosti, osnovno je pokretačko štivo ovoga teksta.

Temeljno kod ovoga djela koje se danas nekritički čita (jednako kao što se nekritički i ne-čita) jest to da je pisano 1918. godine, dok rat još traje i dok je u Austro-ugarskoj monarhiji prisutan duh svekolike krivnje Srbije za pokretanje toga rata. Povijesne krivotvorine dobro poznatog obrazca "Srbi svi i svuda" koji prožimaju cijelu knjigu, danas kada postoji suverena Republika Hrvatska sa institucijama koje se brinu o identitetu Hrvatskog naroda, odgovarajući na takve krivotvorine dobivaju, za razliku od nekad stekliške, sasvim drugačiju i znatno uljuđeniju dimenziju. 

2 - Okolnosti postanka Hrvatske

Od prvog kneza Trpimira do zaključno kneza Branimira i 879. godine smisao i razlozi postojanja Hrvatske države duhovno su odredili Hrvatski narod sve do današnjih dana.

Achenskim mirom, potpisanim 812. godine između Franačkog i Bizantskog Carstva teritorijalno su se utvrdile zone interesa dvaju kršćanskih carstava. Strelovit razvoj pri tome je doživjela Mletačka Republika pod patronatom Papinske Države koja je održavala trgovačke veze a time i mirnodopske odnose između dvaju kršćanskih carstava. Taj Papinski put svile od Pule do Kotora bio je uvjetovan otocima na istočnom Jadranu koji su trgovačkim brodovima pružali zaštitu od otvorena mora. Iz tog razdoblja potječu i naši prelijepi dalmatinski gradići na kopnu i na otocima.

3 - Pojava Hrvata

U tako uređenim odnosima kao važan čimbenik pojavljuju se po prvi puta sa svojim imenom Hrvati koji su također željeli biti dijelom te trgovine. Pri tom vrijedi napomenuti da je puno vjerojatnija i za današnje prilike prihvatljivija teorija o Hrvatima kao plemenskom nazivu za autohtone, kako Slavenske tako i Romanske starosjedioce čiji je plemenski naziv upućivao na djelatnosti kojima su se tada bavili - poput npr. poljodjelstva.

No poljodjelstvo nije bilo ono što je Hrvatskome plemenu, bilo Slavenskome bilo Romanskome, donijelo prvi državotvorni oblik već je to bilo razbojstvo, buntovništvo i piratsvo koje je ugrožavalo Papinski put svile i zbog kojeg je papa Ivan VIII. potvrdio neovisnost hrvatskog kneza Branimira trajno odredivši budućnost i povezanost Hrvatskog naroda sa Svetom stolicom. Rekli bi danas pomalo sarkastično - i u dobru i u zlu.

4 - Papinske Hrvatske Države

Hrvatska se od tada tijekom godina i do dolaska Osmanlija formirala kao glavni zaštitnik Papinskog puta svile. Te su se prve papinske Hrvatske države, do dolaska Mađara stotinjak godina kasnije, širile u dubinu, duboko u Panonsku nizinu i današnju Mađarsku, te su štitile taj prostor na istoku od tada snažnog Bugarskog carstva. U tim sukobima s Bugarima po prvi se puta javlja i južnoslavensko zajedništvo - ta kasnija hrvatska ljuta rana - kada se pod kraljem Tomislavom nalaze i područja Duklje i Raške koja danas figuriraju kao zemlje izvornog porijekla Srpskoga naroda.

Štiteći stabilnost i mir na istočnim obalama Jadrana te kao pokrovitelj srednjovjekovne Hrvatske države u sukob između Mađara i Hrvata uključuje se sa svojom diplomacijom i Papinska Država kada je vođu Mađara, vojvodu Gejzu i njegovu obitelj oko 985. godine prevela na kršćanstvo, te Gejzinog sina, kralja Svetog Stjepana I. predstavila prvim kršćanskim kraljem Mađara. Ta će ista papinska diplomacija u stoljećima koja slijede stvoriti Austro-ugarski vojni savez u borbi protiv Osmanlija.

Sukobi između Mađara i Hrvata su se naravno nastavili, prvenstveno radi ravničarske Slavonije, koja je u suštini jedino zanimala Mađare a ne izlaz na more kako se uobičajeno govori. No od tada je Papinska Država uvijek bila posrednik i miritelj u tim sukobima. Ovi su sukobi trebali biti okončani vjenčanjem Kralja Zvonimira i Jelene, kćerke mađarskog vojvode Ladislava 1063. godine. Zvonimir je potom 1075. proglašen hrvatskim kraljem. Izvorno je dakle Unija između Mađara i Hrvata pod papinskim blagoslovom trebala biti personalna Unija pod Hrvatskim a ne pod Mađarskim kraljem.

5 - Gubitak papinske podrške

Te je planove poremetilo odbijanje podrške hrvatskog plemstva kralju Zvonimiru od kojeg je tražena podrška u križarskim ratovima u Svetoj zemlji protiv muslimana, te je on svrgnut 1089. od strane istog tog plemstva vođenog vlastitim ambicijama i uz značajan mađarski utjecaj.

Nakon svrgavanja Kralja Zvonimira Hrvatska gubi naklonost Pape u korist Mađara što je dovelo do personalnog ujedinjenja 1102. godine koje je trajno obilježilo Hrvatsku i Europsku budućnost. Potpuno je pogrešno tumačiti da je personalna unija Mađara i Hrvata proizašla iz poraza Petra Svačića na Gvozdu od strane Kolomana 1097. godine, dakle punih 5 godina prije ujedinjenja (!), već je ona prvenstveno plod papinske diplomacije i utjecaja Papinske Države u to doba.

No postavlja se pitanje zbog čega je dokument pod nazivom Pacta Conventa pronađen tek nekih 260 godina kasnije i koji je očito krivotvorina kakve su se u to vrijeme redovito pisale retrogradno. U traženju tog odgovora može nam pomoći povijesni kontekst Maričke bitke iz 1371. godine kada je postalo jasno da Europi i papinskoj Ugarsko-hrvatskoj Uniji prijeti velika opasnost. Trebalo je nakon tog prvog prodora Osmanlija na Europski kontinent dodatno potaknuti Hrvate na borbu, uzimajući u obzir katastrofalne posljedice ujedinjenja s Mađarima iz 1102. godine. Posljedice katastrofalne prvenstveno po katoličku crkvu i katolike na području srednjovjekovnih Hrvatskih Država.

6 - Posljedice papinske diplomacije

Što je to papinska diplomacija proizvela udruživanjem Hrvata s Mađarima 1102. godine?

1 - Dio hrvatskog plemstva, nezadovoljnog unijom s Mađarima, povlači se u teško dostupne bosanske planine, prelazi na bogumilstvo naspram kršćanstva te osniva prvu srednjovjekovnu Bosansku Državu. Ta Bosanska država, van doticaja Mađara i Pape i dalje održava prisne veze s hrvatskim i srpskim plemstvom (koje je u međuvremenu i samo osnovalo prvu srpsku državu pod Nemanjićima).

2 - Srbi na području Duklje i Raške, na samom rubu Papinskoga puta svile, dakle do tada u prisnim odnosima s Papom i katoličanstvom, potpuno se okreću pravoslavlju i iz drugog pokušaja stvaraju dugo željenu državu. Prvi, neuspio pokušaj osamostaljenja, bio je nakon što su Bugari, koji su im do tada bili najveća zapreka stvaranju države, poraženi od strane vojske Hrvatskoga Kralja Tomislava.

Srpska pravoslavna crkva nastala kao direktna posljedica bunta protiv papinskog udruživanja Mađara i Hrvata pod Mađarskom krunom zaslužuje posebno poglavlje, baš kao i Srbi koji su od vremena srednjovjekovnih Hrvatskih Država, dakle znatno prije osnutka Srpske pravoslavne crkve, bili i ostali neizostavni dijelovi Hrvatskoga kulturnoga i državotvornoga naslijeđa. 

7 - Srpska pravoslavna Crkva

Srpski narod kao nosioc pravoslavlja i srednjovjekovnih veza s Bizantom još je i daleko prije osnutka Srpske pravoslavne crkve neizostavan dio Papinsko-hrvatskoga puta svile. Današnja potpuno pogrešna getoizacija Srpskog naroda koja se sprovodi u suradnji s aktualnom vlašću u Hrvatskoj, možda služi dobro-susjedskim odnosima država, no ni na koji način ne služi narodima koji stoljećima zajedno žive.

Prvi pokušaji osnivanja srednjovjekovnih srpskih država prošli su bez uspjeha, jer u okruženju tada jakih i velikih Bizanta i Bugara, nisu imali ničeg, poput hrvatskih priobalnih "razbojnika", čime bi se kao relativno mali narod nametnuli velikima. Prvi značajniji pokušaj neki tako bilježe nakon bitaka Hrvatskoga Kralja Tomislava protiv Bugara. No i unatoč slabljenju bugarskog utjecaja koje je uslijedilo nakon toga, srpskome je narodu još uvijek nedostajalo ono što je jednom malom narodu u okruženju velikih potrebno, a to je Raison d'être. On se ukazao tek u 19. stoljeću razvojem kopnenih puteva i željeznice kojima je Srbija povezivala Europu s malom Azijom.

8 - Ostvareno pa izgubljeno slobodarstvo SPC-a

No svijest o potrebi postojanja vlastitog Raison d'être proizlašle iz tada bratskih hrvatskih iskustava prisutne su u srpskom narodu još od formiranja prvih srednjovjekovnih hrvatskih država. U tom je ozračju sin osnivača prve Srpske države Rastko Nemanjić, kojeg danas zovemo Sveti Sava, stvorio Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Ne dakle da bi širio kršćanstvo ili pravoslavlje već da bi stvorio ono što je srpskom narodu nedostajalo da bi očuvalo državu a to je - (makar umjetni) Raison d'être. I tako je stvorena ta dominantno politička vjerska zajednica na kojoj su Hrvati - koji su u to doba papskom diplomacijom i voljom podređeni Ugarskoj kruni - Srbima iskreno zavidjeli kao simbolu slobodarstva koje oni svojom papinskom odanošću nikada nisu ostvarili.

To izvorno slobodarstvo Srpske Pravoslavne Crkve koje je trajalo tek prvih 250 godina, danas unosi zabunu jer ono jednostavno više ne postoji. Osmanska osvajanja učinile su SPC vazalnom a ne više slobodarskom tvorevinom razapetom između služenja vlastitom narodu i vlastitim interesima koji su prečesto u opreci jedni s drugima. SPC kao Osmanski vazal i "neprijeteća" vjerska zajednica s povlaštenim položajem pod Osmanskim je carstvom preobratila na svoju stranu veliki broj vjernika i materijalnih dobara obuhvaćenih Osmanskim osvajanjima. A to je pak toliko nesrazmjerno i megalomanski veliko da jednostavno traži velikog gospodara. Neuspjehom opsade Beča i otpočetim raspadom Osmanske imperije SPC se okreće u potrazi za novim velikim gospodarom, ovoga puta Austro-ugarskom. Velikim carstvom koje također kasnije propada. Danas je SPC u potrazi za novim velikim gospodarom i kao takva, suštinski vazalna a ne slobodarska tvorevina, u potpunosti je okrenuta veličini koju nudi, na ovim prostorima potpuno nepoznata, društvena zajednica Rusije.

I to bi, poznavajući sudbinu Osmanske i Austro-Ugarske imperije, trebalo brinuti jedino one kojima je Rusija iskreno na srcu.

9 - Srednjovjekovna Bosanska Država

Zanimljiva nam je sudbina srednjovjekovne Bosne, tog nedjeljivoga zaleđa Papinskoga puta svile. Mada su se prvotne i Bosna i Srbija osnovale kao izraz bunta prema papinskome udruživanju Hrvata i Mađara pod Mađarskom krunom, Srbima koji su se okrenuvši se pravoslavlju, ipak zadržali kršćansku vjeru, bosansko bogumilstvo bilo je trn u oku katoličke crkve toga vremena. Slično kao potom i status nevjernika u Osmanskom carstvu koje je pokorilo Bosnu pogubivši preostalo Hrvatsko (Bosansko) plemstvo u Jajcu 1463. godine.
Ostaje pri tom upitno zbog čega je velik dio naroda srednjovjekovne Bosne prešao na Islam mada je kao opciju preživljavanja imao mogućnost prelaska u Srpsko pravoslavlje koje je u međuvremenu dobilo status "neremeteće" vjerske zajednice Osmanskog carstva. Jedan od mogućih odgovora je u pretpostavljenoj netrpeljivosti prema papinskome kršćanstvu koje je izgnalo nezadovoljan narod u bosanske planine, no jednako je tako moguće da je negdje u kolektivnoj memoriji bilo zabilježeno, da je onaj početni razlog njihova odlaska u bosanske planine bio u odbijanju borbe protiv muslimana u Svetoj zemlji.

Srednjovjekovna Bosna važna nam je danas i na simboličkoj razini. Ona simbolizira drugi pokušaj udruživanja i suradnje Hrvata i Srba, te hrvatske ljute rane, nakon prvog neuspješnog pokušaja pod Hrvatskim kraljem Tomislavom. No ovoga puta pod Bosanskim kraljem Tvrtkom, bez posredstva crkve. No crkva se naravno umješala i baš poput basne o žabi i škorpionu, pod naletom Osmanlija potonuli su i Bosanski Hrvati i Srbi. Za pretpostaviti se tako može da su komunisti nekad bili educirani, pa su ono što je ubijeno u Jajcu 1463. pokušali u istom tom Jajcu simbolički uskrsnuti 1943. godine. No hrvatska ljuta rana niti te, 1943. nije zaživjela. I opet se umiješala crkva.

1o - Stvaranje Republike Hrvatske

I nije vjerojatno bio problem u odnosu crkve prema komunizmu. Poznate su riječi istarskog svećenika Bože Milanovića "Režimi prolaze, narod ostaje". Za pretpostaviti je da je problem bio upravo u simbolici Hrvatskog kraljevskog grada Jajca. Za Tita je on bio simbol bratstva i jedinstva srednjovjekovne Bosne, za crkvu je on bio simbol isključivanja crkve iz društvenih zbivanja. I dugo je trebalo da se ti odnosi pomire. Sve do kraja 60-tih godina prošlog stoljeća.

Duboko vjerujem da hrvatski proljećari i srpski liberali iz 70-tih godina precijenjuju svoju ulogu, da se ustavni amandmani i kasniji Ustav iz 1974. godine direktno nadovezuju na priznanje Vatikana Titovom federalizmu koje je, nakon 1102. i dugih 872 godine, ustavom iz 1974. uskrsnulo formalnu srednjovjekovnu Hrvatsku državotvornost. Ovoga puta kao Republiku.

Ona kao takva naravno nije bila savršena, no bila je to naša, Hrvatska Republika. Poslije nje je došla ona druga, međunarodno priznata Hrvatska Republika Franje Tuđmana, pa je došla ona treća, koju ćemo pamtiti po mahnitoj borbi za stečene pozicije elita stvorenih u prvoj Republici protiv elita stvorenih u drugoj Republici, koje su se sramotno natjecale u obezvrijeđivanju tvoraca prvih dviju.

Vrijeme nam je dakle ne za treću, već za četvrtu Republiku. Republiku koja se s dostojanstvom odnosi prema tvorcima prve dvije.

Napisao: Petar Bačić u Puli, 25. ožujka 2024.