ZDS i zakonodavstvo EU
Uvod
Pogledamo li zakonodavstva zapadnoeuropskih zemalja, jasno je da se ona odnose ponajprije na Drugi svjetski rat i njegove uzroke. Za Europu je to bio posljednji veliki ratni sukob, pa se zakonodavstvo logično bavi njegovim naslijeđem. Cilj je bio spriječiti ponavljanje zločina nacizma i fašizma. O ranijim ratovima – kolonijalnim, vjerskim i brojnim drugim primjerima nasilja u povijesti, pa čak ni o Prvom svjetskom ratu – gotovo da nema nikakvih odredbi.
Namjera je očita: jasno razgraničiti historiografiju od zakonodavstva.
Sumnja u učinkovitost takvog pristupa, naravno, postoji. Tijekom Hladnog rata i Zapad i Istok provodili su snažne oblike ideološke represije – nastavke totalitarnih obrazaca. Ti obrasci nikada nisu sustavno obrađeni zakonodavstvima, iako su ostavili duboke posljedice na društva.
Drugog pristupa postratovskim rješenjima u povijesti zapravo i nemamo.
Za Hrvatsku i susjedne republike bivše Jugoslavije posljednji ratni sukobi bili su ratovi 1990-ih. Ako zakonodavni okvir želi biti učinkovit, mora se baviti upravo njima i njihovim uzrocima: velikosrpskom mitomanijom, agresivnim ekspanzionizmom i ideologijama koje su opravdavale napade na susjede. To su konkretni uzroci naših ratova – a ne apstraktni pojmovi preuzeti iz europske pravne tradicije.
Hrvatska historiografija danas, bez iznimke, nema problema s osudom NDH. No još uvijek ima problema s osudom legalnih pripadnika njezine vojske, uključujući i ustaške postrojbe. Talijansko i njemačko zakonodavstvo pokazalo je civilizacijsku zrelost razlikujući režime od vojnika koji su u njima služili. Republika Hrvatska, zbog izmiješanog naslijeđa NDH i NOB-a, koje nas čini jedinstvenim takvim slučajem u Europi, to osjetljivo europsko pitanje još nije razriješila ni na jednom od svoja dva suprotstavljena pola.
Za Dom Spremni - kontekst
U tom svjetlu nužno je govoriti i o pozdravu Za dom spremni, za kojim se u Domovinskom ratu posezalo više kao za simbolom otpora višegodišnjoj represiji i isključivosti bivšeg sustava nego kao za stvarnim ideološkim znakom.
Tijekom Domovinskog rata on je bio zaštitni znak postrojbi HOS-a, čiji je ratni put bio obilježen velikom žrtvom i odlučnošću u obrani Hrvatske – bez repova zločina i pljački koje uobičajeno prate ratne sukobe. ZDS je tada bio više simbol borbenog duha nego ideološki pozdrav. Kao takav, neizbrisivo je upisan u kolektivno sjećanje mnogih branitelja te bi njegova zabrana ili odbacivanje značila kriminalizaciju Domovinskog rata i žrtve onih koji su se pod tim znakom borili.
ZDS je u Domovinskom ratu imao i funkciju odvraćanja. U vremenu kada su agresorske snage i njihova propaganda neumorno optuživale Hrvatsku za “ustašizaciju” i “fašizaciju”, ZDS je bio prkosni odgovor: Hrvatska neće pokleknuti pred hibridnim optužbama, neće se odreći vlastitog prava na obranu. On je simbolizirao beskompromisnu odlučnost u obrani države i poruku da se nikada više ne dopusti nova agresija.
Danas, kada se iste optužbe vraćaju kroz politiku i medije, ponovno se pokušava Domovinski rat prikazati kao moralno dvojben, a branitelje kao ekstremiste. To je nepravedno i opasno. Zakoni koji bi išli tim smjerom ne bi služili pomirenju, nego podjeli. Hrvatski zakoni moraju se temeljiti na našoj stvarnosti, a ne na matricama oblikovanima za druge narode i drukčija povijesna iskustva.
Zaključak
ZDS se ne može izbrisati zabranama niti prepustiti samo historiografiji. On je dio našeg suvremenog ratnog iskustva i mora biti socijaliziran u pravni i društveni okvir Republike Hrvatske – jasno određen kao važan simbol Domovinskog rata, a ne kao naslijeđe ustaškog pokreta. Tek kada to postane jasno i potpuno transparentno, prestat ćemo živjeti u stalnim podjelama i stalnim vraćanjima u Drugi svjetski rat.
Za Hrvatsku je posljednji rat Domovinski rat. Njega zakonodavstvo mora uzeti kao ishodište – kako bi zaštitilo čast branitelja, odvojilo zločine prošlih režima od naše borbe za vlastitom državotvornošću i osiguralo da hibridne optužbe više nikada ne dijele hrvatsko društvo.
Napisao: Petar Bačić, u Puli 10. rujna 2025.
