Deklaracija o Herceg-Bosni

- deklaracija koja nedostaje -

Motivacija

Deklaracija o Domovinskom ratu napisana prije 20 godina (NN 102/2000, 17.10.2000.) nije uspijela u svom, kako izrijekom navodi, "zaustavljanju radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva".

Nije uspijela, jer je u svojim osnovama propustila eksplicitno istaći, da nije postojalo vjerojatno niti jedno ratište u Hrvatskoj, a da na njemu svoj doprinos nije dao netko, tko je ili rođen, ili je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Deklaracija o Herceg-Bosni koja na sažet i svakom građaninu Hrvatske razumljiv način, iznosi jedinstven stav Republike Hrvatske, o ulozi Hrvatske i hrvatskog entiteta u obrani cijelovitosti Bosne i Hercegovine, nužno je proširenje Deklaracije o Domovinskom ratu želi li se spriječiti prethodno pomenuto, daljnje polariziranje hrvatskoga društva.

Pored spriječavanja iracionalnih podijela u hrvatskom društvu, Deklaracija o Herceg-Bosni nužna je radi zaštite Hrvata u Bosni i Hercegovini, čija se prava kao jednakopravnog naroda u Bosni i Hercegovini, od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, pa sve do danas, sustavno krše zloupotrebom postojećih narativa o Herceg-Bosni.

1. dio: Uvod

Članak 1, 1

Bosna i Hercegovina u formi kakvu danas poznajemo i priznajemo, izvorno se pojavljuje u odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, kojima je integrirana u tadašnji južnoslavenski prostor, pod kojim se podrazumijeva područje na kojem su obitavali južnoslavenski narodi, u sklopu tada postojeće višenacionalne carevine. Samim time integrirana je i u jedan mnogo širi, srednjeeuropski prostor.

Članak 1, 2

Osnovni geopolitički smisao tadašnje integracije, a time i postojanja Bosne i Hercegovine, ostao je do danas nepromijenjen, a taj je da se osigura sigurno i prijateljsko zaleđe Dalmacije, i onog dijela Jadrana kojim je carevina tada gospodarila. Samim time, i da bude element stabilnosti južnoslavenskih prostora, prvenstveno današnjih Republika, koje su činile južnoslavenski prostor tadašnje carevine.

Članak 1, 3

Tadašnja Bosna i Hercegovina bila je utemeljena na nacionalnom i vjerskom tripartitetu, kao i uopće na multietničkim odrednicama tadašnje carevine, što je u značajnoj mjeri uobličilo kasnije prevladavajuću, republikansku ideju južnoslavenskog zajedništva.

Članak 1, 4

Višestoljetna carevina koja je vladala na prostorima Hrvatske, bila je prvenstveno vojni savez, čijeg su nacionalne zajednice Hrvata i Srba bile sastavni dio. Višestoljetna je to povijest koja je srpskoj nacionalnoj zajednici, u proteklih stotinu godina, sustavno oduzimana radikalnim politikama koje bi ispravo bilo nazivati, srbizacijom Srba u obije bivše južnoslavenske državne zajednice.

Članak 1, 5

Nakon njena brisanja 1918. na geopolitičku kartu svijeta, Bosnu i Hercegovinu vratili su ponovno 1945. komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom, i to iz istih razloga zbog kojih je i anektirana u nekadašnju carevinu – da bude element stabilnosti tadašnje novostvorene južnoslavenske državne zajednice, opterećene međunacionalnom netrpeljivošću, proizašlom iz tek završenog ratnog sukoba.

Članak 1, 6

Komunizam, baš kao i fašizam, za prostodušne, polupismene i uglavnom ruralne južnoslavenske narode su strane, i uvezene ideologije koje nikada ne bi bile prihvaćene, da nije bilo onog, zbog čega su komunisti iznijeli pobijedu i potom vladali dugi niz godina na ovim prostorima.

A to nikako nije komunistička ideologija, već isticanje međunacionalnog uvažavanja naslijeđenog iz doba carevine, zbog kojeg je komunistima od strane vlastita naroda, i tolerirana represija koju su potom sprovodili dugi niz godina.

Članak 1, 7

Netočno je tvrditi da je današnja Republika Hrvatska rezultat takozvanog hrvatskog proljeća, i potom Ustava iz 1974. godine.

Ustav SFRJ iz 1974. godine, temeljem kojeg je Republika Hrvatska u Domovinskom ratu obranila svoju suverenost, krajnji je rezultat kontinuiranog djelovanja, i unutar-frakcijskih borbi hrvatskih komunista, predvođenih Josipom Brozom Titom između dva velika svjetska rata kada su, među ostalim, 1928. godine kao prvi reagirali na atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini, ucrtavši u Dresdenu na 4. kongresu KPJ smijernice razvoja, neke buduće zajednice ravnopravnih južnoslavenskih naroda.

Dakle, puno prije Bleiburga i Golog Otoka, koji su trebali biti – nikako ne početak, kako mnogi još danas zazivaju - nego kao završetak, jedne bezumne spirale nasilja na ovim prostorima, otpočete 1914. godine atentatom u Sarajevu, ništa manje i prethodnim takozvanog majskim prevratom, iz 1903, potom nastavljene između, i tijekom dva velika svijetska rata.

Ostaje tek upitnim, da li je Goli Otok uistinu simbol raskida sa Staljinom, ili je riječ o igrokazu u statistički proračunatom obračunu komunista, s (jugo ili kojim već god-) unitaristima iz vlastitih redova, kojih još uvijek ima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u nemalom broju.

2. dio: Rat u Bosni i Hercegovini

Članak 2, 1

25 godina po potpisivanju mirovnog sporazuma, i okončanju rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Republika Hrvatska dužna je objasniti vlastitim građanima, jednako tako i građanima Bosne i Hercegovine, Ugroze kojima je bila izložena, kao i načina na koji je vođen rat koji je tada okončan, te time omogućiti razvoj demokratskog društva i demokratskih procesa, kojeg podjele zaostale iz tog ratnog sukoba u znatnoj mjeri onemogućuju.

Rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini, jedinstven je osvajački poduhvat tadašnjeg vodstva Republike Srbije, prilikom kojega je Dalmacija i izlaz Republike Srbije na more, trabao biti glavni i jedini smisleni cilj osvajanja.

Članak 2, 2

Prijetnja osvajanja Dalmacije sastojala se, od neosporivih namjera osvajanja Dubrovnika, doline Neretve, Šibenika i Zadra, dok se potom Splićane trebalo šarmirati Jugonostalgijom, a Hrvate dalmatinskog zaleđa, koji su poslovično najspremniji poginuti za Hrvatsku domovinu, prethodno namamiti u stupicu Vukovara, te pokoljem i destrukcijom koja je tamo izvršena, izazvati sveopći defetizam, te onemogućiti formiranje hrvatske vojske u samom njezinu začetku.

Članak 2, 3

Neformalno isticana spremnost Franje Tuđmana za promijenom granica Bosne i Hercegovine, u svojim takozvanim "povijesnim granicama", najčešće se ističe kao začetak podijele Bosne i Hercegovine, i začetak stvaranja Herceg-Bosne. No, s 25-godišnjim odmakom s priličnom se sigurnošću može tvrditi, da se radilo jedino o dobivanju vremena potrebnog za izgradnju hrvatske vojske.

Znao je to zasigurno i Slobodan Milošević, kojemu bipartitni pregovori s Franjom Tuđmanom nisu uopće bili potrebni. No kako su paralelno vođeni i sa Alijom Izetbegovićem, jasno je da je jedini motiv bio zavaditi Hrvate i Muslimane. Sukob između Hrvata i Muslimana nije se stoga mogao izbjeći.

Prihvaćanjem bipartitnih pregovaranja o podijeli Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman uspio je u javnost plasirati puno važniji narativ o dogovorenom ratu koji je, kako se ispostavilo, bio presudan adut u kasnijim akcijama Hrvatske vojske, za čiju je uspiješnost od velike važnosti bila demoraliziranost neprijateljskih snaga pomenutim narativom o dogovorenom ratu.

"Dogovoreni rat" najveća je kontraobavještajna bitka Domovinskog rata, u kojoj je hrvatski ratni predsjednik Franjo Tuđman, gotovo pa sam porazio golemi protuobavještajni neprijateljski aparat.

Bitka je to, radi koje je Franjo Tuđman vlastitu političku stranku i vlastitu političku orijentaciju, izvorno lijevu, okrenuo u demokršćansku, stideći se svojih suradnika, i velikog dijela akademske zajednice koji su ga u ovoj najvažnijoj bitci Domovinskog rata ostavili samog.

Članak 2, 4

Narativom o podjeli Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman je na posredan način poštedio bošnjačko-muslimansku zajednicu, od uključivanja u ratni sukob između Srba i Hrvata, u kojem su nenaoružani Bošnjaci bili, i jedino mogli biti, taoci srpske strane u tom sukobu.

Primjer je zločin u Srebrenici, koji je vremenski nemoguće izdvojiti iz konteksta zauzimanja ključnih pozicija hrvatskih snaga na planini Dinari, koje su dovele do kasnije uspostave mira, kojim je potvrđen suverenitet Republike Bosne i Hercegovine.

Racionalne razloge zločina u Srebrenici je i nakon više od 25 godina teško pronaći. Da li je tadašnje srpsko vojno rukovodstvo, tim zločinom željelo preraspodijeliti vlastitu vojsku na bosansko-hercegovačkom ratištu, ili - Da li je to bio tek kukavički čin da se izvrši pritisak na međunarodnu zajednicu, da zaustavi napredovanje hrvatskih snaga u oslobađanju Knina i ostalih okupiranih područja Republike Hrvatske? - to su samo neka od pitanja tog iracionalnog čina, koja će još dugo ostati otvorenima.

Članak 2, 5

Neinzistiranjem Franje Tuđmana na zatvaranju posavskog koridora, uz već pomenuti narativ o dogovorenom ratu, znatno je ublažen intenzitet sukoba između Srba i Hrvata što je poštedijelo mnoge ljudske živote, a to upravo govori ono što je kao ratnog predsjednika i stratega Hrvatske krasilo Franju Tuđmana – a to je očuvanje ljudskih života.

Na presjecanju posavskog koridora, moglo se naravno, uz mnoge žrtve na svim stranama inzistirati, no u tom bi slučaju proboj tog, po srpsku stranu životno važnog koridora, bio tražen preko teritorija s muslimanskom većinom, što bi dovelo do još većih stradanja.

Članak 2, 6

Neispravno je tvrdjeti da je Domovinski rat okončan vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Neispravno, prvenstveno iz pijeteta prema mnogobrojnim nevinim srpskim civilnim žrtvama, koje su se potom desile.

Rat u Republici Hrvatskoj okončan je onog dana, kada je okončan i rat u Bosni i Hercegovini, a to je 18.10.1995. kada je poginula posljednja žrtva ratnih djelovanja, po okončanju vojne operacije "Južni vjetar" (sudeći prema podacima hrvatskih snaga Bosne i Hercegovine).

Nadalje, radi uspostave budućih međunacionalnih odnosa na ratom opustijelim područjima, hrvatska i srpska zajednica, bez imalo cinizma treble bi smoći snage složiti se, da je protjerivanje srpskog stanovništva u završnim operacijama Domovinskog rata, ipak pozitivan korak unaprijed u prekidu spirale nasilja pomenutom u točki 1.7, da su mnogi životi ipak očuvani, te da ti životi budu zalogom novog života, a ne novih sukoba na opustijelim područjima, kako Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine.

Ne treba zaboraviti da je Franjo Tuđman, kao aktivni sudionik NOB-a, imao živa sjećanja na razmijere fizičkih likvidacija koje su uslijedile po okončanju velikog rata 1945. A to je u Domovinskom ratu izbjegnuto, prvenstveno njegovom zaslugom.

Članak 2, 7

Važna zadaća ove deklaracije je istaći da hrvatski ratni predsjednik Franjo Tuđman, poštujući jedan od sebi postavljenih ciljeva demokratizacije hrvatskog društva, nije pomirio, već ujedinio Hrvatski narod, racionalno postavljenim ciljevima u obrani Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

Ujedinio Hrvatski narod, u obrani od osvajačkih pretenzija radikalnih srpskih politika, koje svojim djelovanjem nanose golemu štetu srpskim, i svim ostalim nacionalnim zajednicama u okruženju već više od stotinu godina.

Nasuprot višegodišnjem pogrešnom narativu o "Pomirbi", za hrvatskog ratnog predsjednika Franju Tuđmana može se i treba reći, da je u nametnutom ratu u obrani Republike Hrvatske ujedinjenio, ne nužno pomirio Hrvatsku. Razumijevanje razlike između ta dva pojma, od velike je važnosti za daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu.

Članak 2, 8

Kao što je za razvoj demokracije u hrvatskom društvu važno razlikovati pojmove "ujedinjenje" i "pomirenje", tako je važno i razlikovati ulogu ratnog predsjednika i zapovijednika hrvatske vojske, od uloge prvog hrvatskog predsjednika.

Isticanje Franje Tuđmana prvim hrvatskim predsjednikom potiče na mnoge polemike, poput one o hrvatskom državotvornom kontinuitetu, i mnogobrojnim problemima tranzicije na prijelazu iz jednostranačkog u višestranačko društvo. A to su sve legitimne i nužne teme za demokratski razvitak Republike Hrvatske.

No, za mnoge političare i aktiviste u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosna predstavlja platformu za realizaciju osobnih ambicija, kroz obračun s pokojnim ratnim predsjednikom i zapovijednikom hrvatske vojske, što traje već više od 25 godina, nanoseći pritom golemu diplomatsku štetu Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, kao i daljnjem razvitku prijateljskih odnosa između tih dviju Republika.

3. dio: Zaključne odrednice

Članak 3, 1

Iz prethodno navedenoga, kao i iz trenutno postojećeg narativa koji radikalno dijeli hrvatsko društvo, može se ustvrditi da postoje dva dijametralno različita gledišta na hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, kao i dvije suštinski potpuno različite Herceg-Bosne.

One Herceg-Bosne, ratnog predsjednika i vrhovnog zapovijednika hrvatske vojske Franje Tuđmana, koja je temeljno sigurnosno pitanje Republike Hrvatske, i koja je očuvala cijelovitost Bosne i Hercegovine, kao i one Mate Bobana o kojoj se također šire potpuno pogrešni narativi kao zločinačkoj tvorevini.

Bez imalo namjere da se zaniječu zločini hrvatsko-bošnjačkog sukoba, tvorevina Mate Bobana nimalo se u svojoj suštini ne razlikuje od - na primjer - istarske tvorevine Ivana Jakovčića, i tvorevina mnogih drugih lokalnih poglavara svih nacionalnih zajednica na ovim prostorima, koji su u jeku rata kada su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile najranjivije, gledali isključivo vlastiti interes, te stvarali svoje vlastite, male, lokalne grofovije.

Tvrdeći da je Herceg-Bosna zločinački poduhvat, jednako je kao i tvrditi da je Istra zločinački poduhvat. Što naravno, ne može biti prihvatljivo, te je kao takvo velika prepreka funkcionalnom ustroju suverene Republike Bosne i Hercegovine.

Članak 3, 2

Ratni sukob Bošnjaka i Hrvata u osvajačkom pohodu tadašnjeg vodstva Republike Srbije, sporedan je i sramotan ratni sukob, potaknut kontraobavještajnim djelovanjem osvajačkih snaga Republike Srbije, u kojem su ove dvije bosanskohercegovačke nacionalne zajednice ostavile iza sebe dojam, kao da su ratovale oko ono malo preostalog životnog prostora, koje tadašnje vodstvo Republike Srbije još nije moglo tretirati osvojenima.

Sramotan rat, kako za hrvatsku, tako i za bošnjačku nacionalnu zajednicu. Posljednji je to još nedovršeni sukob na teritorijima suverene Republike Hrvatske i suverene Republike Bosne i Hercegovine, a ova deklaracija tek je skroman doprinos velikom trudu koji je još potrebno uložiti da bi se taj sukob okončao.

Članak 3, 3

Iz ugla Hrvatske, hrvatski entitet naspram srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, predstavlja prije svega sigurnosno pitanje i faktor stabilnosti suverene Republike Bosne i Hercegovine. Podrška koju uspostava hrvatskog entiteta trenutno dobiva od vodstva srpskog entiteta, predstavlja tek loš pokušaj uspostave nužnog i prijateljskog suživota hrvatske i srpske zajednice.

Loš pokušaj, jer mu je namjera plasiranje laži da je protekli rat vođen radi zaštite srpske zajednice, a ne da se radilo o osvajačkom ratu za Dalmaciju, te da i dalje odgađa pomirenje Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, pripremajući se time za neke nove ratne sukobe, vođene na istim principima i na istim ratnim ciljevima, koji traju već više od stoljeća.

Svako institucionalno prisustvo Republike Srbije na teritoriju Bosne i Hercegovine, koje se omogućava putem institucija srpskog entiteta, predstavlja potencijalnu opasnost, prije svega po srpsku nacionalnu zajednicu, kako u Bosni tako i u Hrvatskoj, da bude uvučena u neke nove ratove sa svojim susjedima, za interese radikalnih politika kojih će uvijek biti u srpskom društvu, i koje u proteklih stotinu godina ništa dobroga nisu donijele srpskom narodu.

Članak 3, 4

Entiteti u Bosni i Hercegovini koji su nacionalno određeni, ne predstavljaju nužno podjelu, već naprotiv, mogu biti temelj nemiješanja vanjskih utjecaja, u postojanje Bosne i Hercegovine kao suverene Republike.

Pravo na nacionalni identitet danas je jedno od temeljnih prava svakog pojedinca. U multietničkoj Europi, države su se dogovorile štititi takva prava kroz bilateralne sporazume, uglavnom temeljene na reciprocitetu. Da li bi bilo bolje voditi brigu o, primjerice, Hrvatima u Banjoj Luci ili Sarajevu, iz Mostara ili bi to bilo bolje činiti iz Zagreba?

Postoje li danas u Bosni i Hercegovini mehanizmi, i postoji li uopće želja, da se svim građanima Bosne i Hercegovine omogući briga o nacionalnom identitetu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine? I može li se to ostvariti kroz nacionalno određene entitete, unutar suverene Republike Bosne i Hercegovine? Revizija postojećih narativa o Herceg-Bosni predstavlja tek mali, ali jedan od najvažnijih koraka na tom putu (ili bilo kojem drugom putu), ka funkcionalnom uređenju suverene Republike Bosne i Hercegovine.

Napisao: Petar Bačić u Puli, 24. siječnja 2021.