Državotvornost nade

( read Identity politics in english )

1 - Kojim jezikom govorimo

Hrvati, Srbi, Crnogorci, Bosanci. Kojim jezikom govorimo? Znamo da nam prevodioci nikada nisu bili potrebni. No, govorimo li stvarno različito?

Ova priča je istovremeno složena, ali i vrlo jednostavna. Jezike su svugdje oblikovali zakoni, kako pisani, tako i nepisani. U našim krajevima ti su zakoni postojali kako bi se očuvala društvena uređenja austro-ugarskog i osmanskog carstva.

No, zašto nam onda trebaju četiri jezika, a ne dva? Zbog čega četiri različite duhovnosti?

Srbija se svojevremeno nalazila na glavnom putu osmanskog napredovanja prema južnoj Ugarskoj i dalje prema Europi. Suprotno općem uvjerenju, Hrvatska nije bila primarno na tom putu. Bosna, koja je bila na bočnom putu, a i zbog svoje buntovne prošlosti, podnijela je najveće represije pod Osmanlijama. U isto vrijeme, Crna Gora, zaštićena svojim planinama i, kao takva, smatrana nevažnom, bila je uglavnom pošteđena. Ova jedinstvena iskustva oblikovala su duh naših jezika.

Ova naizgled složena priča ima jednu jednostavnu poruku: Srbin i Hrvat u Vojvodini, baš kao i Hrvat i Srbin u Dalmaciji, oduvijek govore istim jezikom i služe se istim pismom.

 

 

2 - Identiteti  kolektiva

Potisnuti i neizrečeni kolektivni identiteti prečesto služe kao sredstvo za izazivanje i opravdavanje sukoba koje prvenstveno pokreću materijalni interesi. Taj pristup danas zahtijeva korjenitu promjenu.

Moderne identitetske politike danas nam nameću klimatske i ekonomske migracije. Pisati o kolektivnim identitetima nije isto kao pisati udžbenike povijesti. To je više nalik pisanju životopisa za prijavu na posao. Pritome treba poći od mogućnosti da vaš sugovornik ne zna apsolutno ništa o vama, kao i od mogućnosti da zna o vama samo ono najgore. U takvim situacijama, vaš je zadatak objasniti na što jednostavniji način da ste upravo vi ono vrijedno komunikacije i suradnje.

Jedno važno pravilo pritom vrijedi, a to je da je uljepšavanje dozvoljeno, no laganje nije.

Transparentne i svima lako razumljive identitetske politike trebaju dakle biti sredstvom međusobnog upoznavanja i uvažavanja, te time prije svega trebaju štititi pojedinca od manipulativnog uvlačenja u sukobe.

Hrvatska kao turistička zemlja ima i dodatni motiv za prepoznatljivošću i transparentnošću svojih identitetskih politika.

 

3 - Državotvornost nade

U nekim tumačenjima poruka pape Ivana Pavla drugog, u hrvatskome se narodu uvriježilo tumačenje o Hrvatima kao narodu nade. Takvo nešto naravno, ne postoji. No postoje državotvornosti s različitim simboličkim značenjima. Pa tako i hrvatska državotvornost ima posebno simboličko značenje za katoličku crkvu i za kršćanstvo općenito.

Srednjovjekovna Hrvatska, koju vezujemo uz razdoblje narodnih vladara, trajala je otprilike 200 godina, od 879. do 1089. godine. To je doba snažne dominacije papinske diplomacije, a ujedno i doba decentralizacije kršćanstva koje se nije podijelilo u svađi, već u nastojanju da decentraliziranim ustrojem olakša obranu svojih istočnih granica. Pri tome je Franačko carstvo trebalo štititi sjeveroistočne granice, a Bizantsko jugoistočne granice kršćanskih zemalja. U takvim odnosima veze između zapadnog i istočnog kršćanstva održavali su mletački trgovački brodovi na putu od Venecije do Carigrada. Na tom putu od iznimne važnosti bili su otoci uz istočnu obalu Jadrana koji su štitili morske puteve od nemirna otvorena mora. Čuvanje sigurnog zaleđa toga puta a time i osiguravanje veza između kršćana, dalo je smisao postojanja prvim Hrvatskim državama.

I to je ta državotvorna simbolika koja danas pripada svim narodima na jedinstvenom prostoru od Jadrana do Drave. Međimurci i Baranjci također su naravno, dijelom te simbolike.

 

4 - Raison d'etre Hrvatske, Bosne i Srbije u doba narodnih vladara

Hrvatski narodni vladari (od 879. do 1089.)
Srpski narodni vladari (od 1168. do 1371.)
Bosanski narodni vladari (od 1180. do 1463.)

Mali narodi u okruženju velikih, oduvijek su trebali imati jasan razlog svog postojanja kako bi bili poštovani. Stvaranje država malih naroda poput Hrvatske, Bosne i Srbije vezano je za doba decentralizacije i kasnije pokušaje ponovne centralizacije kršćanstva.

Kršćanstvo je danas još uvijek zarobljeno podjelama kojima se daju mistična značenja, no u suštini je riječ o vječnoj dilemi učinkovitosti decentralizirane i centralizirane obrane teritorija. Slabljenje Bizanta dovelo je do napuštanja koncepta decentralizirane obrane kršćanstva i ponovnog pokušaja uspostavljanja centralizacije. Preuzimanje Bizantskih posjeda na Balkanu u ime očuvanja kršćanstva otpočelo je već pred kraj doba Hrvatskih narodnih vladara u ime katolika, te se potom nastavilo u doba Srpskih i Bosanskih narodnih vladara.

Razlika između bosanskih i srpskih plemićkih posjeda u to vrijeme je u tome što su srednjovjekovne srpske zemlje bile uspostavljene i razvijene uz izravan blagoslov pape i carigradskog patrijarha, dok su bosanske zemlje nastale kao izraz neprihvaćanja hrvatsko-ugarske personalne unije. Reintegracija pobunjenog bosanskog plemstva u međunarodnu zajednicu katolika, koje je u znak prkosa prigrlilo bogumilstvo, povjerena je nakon niza neuspješnih pokušaja tada još mladom franjevačkom redu. Franjevci su stigli u Bosnu papinskim ukazanjem u misionarskoj misiji 1291. godine. Postupno, kako su prihvaćali vjernike, franjevci su protiv svoje volje naslijedili i njihovu buntovnu baštinu. Kao rezultat toga, sljedbenici franjevaca doživjeli su najbrutalniju represiju pod osmanskom vlašću.

No, unatoč svoj toj represiji, bosanski franjevci i danas ostaju ono što možemo - a sasvim je sigurno da možemo - nazvati dušom Bosne i Hercegovine.

 

5 – Austro-Ugarska monarhija

Austro-Ugarska monarhija simbol je jedinstva, ali istovremeno i razjedinjenosti među kršćanima. Bila je ugrožena od kršćana sa sjeveroistoka i sjeverozapada, ali u svojoj srži bila je vojni savez katoličkih zemalja koje su branile europski kontinent od osmanskih osvajanja koja su tada prijetila s jugoistoka. A ta je zajednica proizašla upravo iz srednjovjekovne hrvatske državotvornosti. Državotvornosti kršćanske nade.

U doba hrvatskih srednjovjekovnih vladara nije postojala ni Austrija ni Ugarska. Postojalo je Franačko i Bizantsko Carstvo te Mletačka Republika, koja je održavala trgovačke veze između tih dvaju carstava na ruti od Venecije do Carigrada. Postojala je i srednjovjekovna Hrvatska, koja je čuvala zaleđe tih pomorskih veza. A time i veza među kršćanima. Iz sigurnosnih je razloga potom došlo do udruživanja Hrvata i Ugara, prvotno zamišljenog pod hrvatskom krunom, kroz brak hrvatskog kralja Zvonimira i ugarske plemkinje Jelene 1063. godine.

Austrijsko i Ugarsko plemstvo stoljećima je potiskivalo i nijekalo hrvatske temelje svoga postojanja jer nije željelo da im bilo koja treća strana ometa blagostanje vlastita vladanja. Mitomanija i megalomanija 19. stoljeća male i stoljećima potlačene Srbije nastala je jer nije bilo nikoga da joj u ime zaštite hrvatskog identiteta pravovremeno odgovori. Dapače, Austrijsko i Ugarsko plemstvo iz vlastitih je interesa a na hrvatsku štetu, s podsmjehom poticalo svesrpsku megalomaniju. Sve do 1914. kada više nikome nije bilo do smijeha.

Međutim, unatoč tome što današnja Republika Hrvatska teško može naći razloge štovanja nekadašnjeg carstva, valja napomenuti - baš kao što je to izričito zapisano u temeljnom dokumentu Ustava Republike Hrvatske - da je onaj koji je 1914. godine ubijen u Sarajevu, bio posljednji legitimni nasljednik prijestolja koje je stoljećima vladalo hrvatskim zemljama.

 

6 - Hrvatska ljuta rana

Južnoslavenska zajednica, koju mnogi u Hrvatskoj nazivaju hrvatskom ljutom ranom, neizostavan je dio hrvatskog naslijeđa. A to je pak naša i samo naša, hrvatska rana. Koliko god ona ljuta bila.

Ta rana ne počinje s biskupom Strossmayerom. Ona je dio hrvatskog naslijeđa koje potječe još iz doba prvih srednjovjekovnih hrvatskih narodnih vladara, kada nisu postojali ni Srbija ni Bosna, kao niti preteče bilo koje od današnjih republika. To su naslijeđe potom preuzeli i nastavili bosanski narodni vladari sve do njihovog pada 1463. godine.

Biskup Strossmayer u 19. stoljeću ne stvara, već obnavlja to naslijeđe i što je važno za naglasiti, obnavlja ga kao integrativni dio Austro-Ugarske zajednice naroda. Strossmayerovu zamisao južnoslavenske zajednice naroda u djelo sprovodi tek Josip Broz Tito, odabravši za osnivanje svoje zajednice upravo Jajce, nastavljajući se time simbolički na Bosanske narodne vladare.

Pri tom vrijedi napomenuti da, za razliku od bosanskog kralja Tvrtka, koji je 1377. godine, samo šest godina nakon bitke na Marici i stvarnog pada srednjovjekovne Srbije, nazvavši se vladarom Srba to tek poželio, te se nudio biti, Tito to doista i jest bio.

 

7 – NDH

Majka mi je oduvijek govorila kako je djed, inače od prvog do zadnjeg dana dobro pozicionirani ustaški dužnosnik, za komuniste govorio - naši dečki. Majka, koja je inače u bivšoj nam državi radila u obrazovanju a kako kćeri, naravno, o očevima uvijek govore sve najbolje tako je moje razmišljanje o tome uvijek bilo isto. U stilu – ma u redu je majko.

Naši su dečki naravno, djedu sve oduzeli, a nije da nije imao ništa. I nakon što se nekim čudom vratio iz Dravograda, do Bleiburga srećom nije stigao, naši su ga dečki poslali na dugogodišnju robiju. Baku su sa četvoro djece, pri čemu je najmlađe imalo tek nepunih godinu dana, bez imalo obzira izbacili na ulicu. Pri tom baka nekoliko godina uopće nije znala što je s djedom i da li je uopće živ.

Danas su to tek tempi passati.

No kako su počeli ratovi 90-ih, a sa demoniziranjem NDH kao glavnim pogonskim gorivom tih ratova, počeo sam tražiti odgovore o tome što je to bila NDH. Posebno me motivirala propaganda o logorima koji su, navodno, imali cilj istrijebiti srpsku djecu. No ja od djeda ustaše, posredstvom njegove kćeri a moje majke, imam saznanje da se radilo upravo o suprotnom, o pokušavanju spašavanja djece u improviziranoj državi koja čak ni vlastitoj "Za dom spremnoj" mladosti, nije mogla objasniti zašto uopće ratuje na Istočnom frontu.

Ono što me najviše u cijeloj toj priči zanimalo, bilo je pitanje kako to da živim okružen tolikim junaštvom? Kako to da niti jedan od europskih naroda sa stoljetnom tradicijom ratovanja nije uspio pružiti otpor nacistima, nego eto, baš i jedino mi?

Da se odmah razumijemo: da, Narodnooslobodilačka borba (NOB) bila je epska borba, nema tu spora. Ali kako i zašto baš isključivo na teritoriju NDH? Zašto nije bilo značajnijeg otpora ni u Srbiji ni u Sloveniji? A isti smo junački narodi. Zašto, u svoj svojoj tragičnosti, niti ova smijurija od otpora kod nas u Istri, nije vrijedna spomena niti usporedbe s onim što su Titovi partizani ostvarili na području preko Učke?

Odgovor leži u činjenici da uspjeh partizanskog pokreta ne ovisi samo o podršci naroda. Potrebna je i potpora te simpatija dijela vlasti. I što je ta simpatija veća i raširenija, to je uspjeh partizanskog otpora veći. Potrebna je dakle priča koja nedostaje. Priča o našim dečkima s kojom sam otvorio ovu temu.

No razlog za pokretanje ove teme leži u jednoj sasvim eksplicitnoj misli koja u meni ne izaziva nikakve dileme, a ta je da ne može, niti će ikada biti normalnog suživota između Srba i Hrvata bez pomirenja ustaša i partizana! U okruženju uzajamnog demoniziranja ustaša i partizana najviše i gotovo jedino strada Srpski narod.

8 – Interesni uzroci ratova 90-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Ratovi su uvijek vođeni vrlo specifičnim materijalnim interesima. Nije nikakva tajna niti mudrost tvrditi da je JNA (Jugoslavenska narodna armija), koja je do smrti Josipa Broza Tita bila i naša, hrvatska vojska, bila glavni pokretač rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vođenog vlastitim materijalnim interesima.

Pored materijalnih interesa JNA kao glavnog pokretača ratova 90-tih, kao slijedeće jednako tako u javnosti prisutno tumačenje, može se izdvojiti Srpska pravoslavna crkva (SPC). Često se kaže da je SPC očuvala identitet srpskog naroda tijekom teških vremena osmanske vladavine. Ipak, matematika nam pokazuje potpuno drukčiju priču.

Tijekom Osmanskog Carstva, SPC je, kao privilegirana neislamska vjerska zajednica, znatno uvećala svoje posjede i broj svojih vjernika, djelujući više kao partner nego kao vazal osmanskih vladara. Osmansko Carstvo nije bilo carstvo spaljene zemlje. Njegovo širenje nikad ne bi bilo moguće bez SPC-a. Da li je dakle SPC tijekom osmanskog razdoblja više brinula za srpski narod ili je više brinula za uvećanje vlastitih posjeda? Da li se situacija danas imalo promijenila? Promatrajući ratove 90-ih rekli bi, nije nimalo.

Kao treći interesni uzročnik ratova 90-tih često se pominje danas već mitska Tuđmanova priča o 200 obitelji. To nije priča o eliti nekakve buduće, već o eliti bivše države. Priča je to koja nam otkriva tajnu Miloševićeve neskrivene naklonosti prema Tuđmanu. Mirotvorna je to priča koja je trebala spriječiti rat.

Kako će povijest jednog dana rangirati ova tri razloga ostaje nam tek da vidimo.

9 - Hrvatsko-Bošnjački sukob

Hrvatsko-bošnjački sukob iz 1993. godine ne postoji. Iz perspektive Republike Hrvatske, ono što se naziva tim imenom može se jedino opisati kao treća ofenziva na Dubrovnik, s ciljem njegova odsijecanja.

Ratovi 90-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su jedinstveni poduhvat naroda zarobljenika obavještajnih službi Republike Srbije s ciljem osvajanja Dalmacije. Pritom je početni cilj obuhvaćao cijelu Dalmaciju, i onaj skraćeni cilj koji se nakon akcija Hrvatske vojske u zaleđu Zadra ograničio na Dubrovačko primorje. Sve ostalo, sve patnje svih južnoslavenskih naroda koje ovime nisu opisane, dijelom je onog što danas nazivamo hibridnim, a nekad smo nazivali kontraobavještajnim djelovanjem.

Kraj priče. (Priče o najbanalnijim ciljevima rata ikada vođenim na ovim prostorima)

Kraj ove priče potreban je prije svega našim mrtvima – na svim stranama u ratovima 90-ih godina. Priča o potrazi za nestalima nije potraga za istinom, već isključivo za ljudskim dostojanstvom. Nezavršene priče svih naših ratova 20-og stoljeća tome su najveća prepreka.

 

10 - Banovina Hrvatska

Predratna Banovina Hrvatska nije simbol razbijanja prve Jugoslavije već upravo suprotno - ona je simbol pokušaja njena očuvanja. Sporazum između hrvatskih i srpskih elita potpisan je 1939. godine, svega dva dana nakon što su Hitler i Staljin podijelili Poljsku. Banovina Hrvatska bio je sporazum tadašnjih elita koji je pokušao spriječiti da se to isto ne dogodi s Jugoslavijom.

Ima li, i može li se uopće nešto što je simbol očuvanja Jugoslavije povezivati s ratnim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom?

Franji Tuđmanu, kao nekome tko je proizašao iz vojnih struktura, također je za vođenje rata osobito bila važna prostorno jasno ustrojena zapovjedna struktura. Narative o granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine danas je potrebno promatrati prvenstveno u tome svojstvu. Prostor Banovine Hrvatske bio je kao vojna oblast ono što se u Domovinskom ratu suprotstavilo vojnim oblastima naše, nekada zajedničke jugoslavenske vojske. Te su vojne oblasti izmijenjene u doba neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita od strane vojnog vrha i tadašnjeg načelnika Generalštaba Branka Mamule.

Zbog toga je danas Banovina Hrvatska s punim pravom uključena u Hrvatski Ustav. Ne kao simbol očuvanja Jugoslavije nego kao simbol na osnovu kojega su obranjene Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina. Nikakvog drugog razloga nema.

Bosna i Hercegovina, baš kao i Republika Hrvatska nisu obranjene na Drini, već na Dinari i u dolini Neretve, gdje je cijeli taj velikosrpski osvajački pohod funkcionalnog zaokruživanja prostora izgubio svaki smisao. Iz svih važnih, što defanzivnih, što ofanzivnih bitaka u Domovinskom ratu, jasno se dade isčitati da su ratovi 90-tih vođeni prvenstveno radi teritorija i velikosrpskog osvajanja Jadrana, pri čemu je postojao onaj glavni plan, a to je Karlobag, i onaj rezervni plan do doline Neretve.

Nije stoga ni začuditi što je do nesretnog i nepotrebnog rata između Hrvata i Bošnjaka došlo nedugo poslije operacije na Maslenici, koja je okrenula tijek rata te prisilila velikosrpske aspiracije da se pokušaju zadovoljiti barem osvajanjem doline Neretve i nikad dosanjanog Dubrovnika.

11 – Dubrovnik

Primarni minimalni cilj ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je nesumnjivo osvajanje Dubrovnika i njegovog primorja. No, ovo nije priča novijeg datuma. To je priča o pokušajima osvajanja Dubrovnika od strane istočnih susjeda, koja je, s duljim ili kraćim prekidima, trajala tijekom čitavog srednjeg vijeka. Izraženi katolicizam prisutan u svim zapisima srednjovjekovne Dubrovačke Republike prvenstveno govori o potrebi da to bude jasno dokumentirano.

Današnje prisvajanje dubrovačke književnosti od strane Republike Srbije ukazuje na to da taj nedovršeni san o osvajanju Dubrovnika i dalje inspirira maštu onih koji promiču poznate teme o svesrpstvu. Što i ne mora biti toliko loše kada bi ostalo na akademskoj razini, jer priča o Dubrovačkoj Republici, kada se dublje analizira, sadrži priču o postanku srednjovjekovne Srbije.

Srednjovjekovna Srbija nije nastala kao rezultat sukoba između istočnih i zapadnih kršćanskih poglavara. Upravo suprotno, Srbija je utemeljena istovremeno i na poticaj pape te odobrenje carigradskog patrijarha, čiji su se svjetovni interesi na jugu Balkana, unatoč nesuglasicama, uvelike podudarali. Srednjovjekovna Srbija stvorena je iz potrebe očuvanja onoga što se u ime kršćanstva na jugu Balkana moglo očuvati. Zašto bi inače ponosni Grci, unatoč neprijateljstvima, pristali biti dijelom tadašnjeg Dušanovog carstva? Smisao stvaranja i postojanja srednjovjekovne Srbije bila je potreba okupljanja kršćana s prostora današnje uže Srbije, Kosova, Crne Gore, Grčke, Albanije i Makedonije. Važno je pritom naglasiti da je to učinjeno uz obostrani blagoslov Pape i carigradskog Patrijarha. Srednjovjekovne srpske države Dušanovog carstva, baš kao i tadašnja Srpska pravoslavna crkva, zamišljene su kao nasljednice državotvornosti kršćanske nade, koja je obilježavala prve hrvatske države u doba decentralizacije kršćanstva. I dok su prve hrvatske države djelovale kao čuvari veza među kršćanima, srednjovjekovne srpske države trebale su igrati ulogu ponovnog okupljanja ugroženih kršćana.

Eksplicitno i isključivo katoličanstvo Dubrovačke Republike otkriva nam bit prešućenih dogovora između istočnih i zapadnih kršćanskih poglavara, koji su utjecali na formiranje Svetog Save i prvih srpskih država. Ovi dogovori omogućili su srednjovjekovnoj Srbiji preuzimanje određenih bizantskih posjeda, sve do Dubrovnika, no nikako i nikada zapadnije od toga grada.

12 - Titovi pioniri

U Hrvatskoj kruži šala, kako danas Hrvatskom vladaju pioniri Mate Granića, dok Srbijom vladaju pioniri Vojislava Šešelja, te da je Hrvatska danas članicom EU samo zato jer je u toj podijeli bolje prošla.

No što je s nama, nekadašnjim Titovim pionirima i što to uopće predstavlja? Biti Titovim pionirom značilo je, prije svega, pripadati zajednici naroda koji štite jedni druge. Dakle zajednici naroda koji ne napadaju, ne osvajaju, niti pokoravaju jedni druge. Stoga kada danas netko upita nas, Titove pionire, što misle o bombardiranju Beograda jedini odgovor je - nije dovoljno i nije na vrijeme.

Pritom treba reći da to što mi danas slobodno možemo govoriti o tome što znači biti Titovim pionirom, možemo zahvaliti jedino hrvatskom vojniku na Neretvi i Dinari, hrvatskom vojniku s Banja Lukom na nišanu, te posebice hrvatskom vojniku na Maslenici i u Vukovaru.

Bez njihovog doprinosa, ishodi ratova 90-ih bili bi danas potpuno drugačiji, a posmrtni bi ostatci Josipa Broza Tita već odavno bili pobacani u Dunav i pušteni da potonu u zaborav.

 

13 - Bleiburg i Goli otok

Bleiburg i Goli otok dva su simbola poslijeratnog stradanja i predstavljaju dva neodvojiva pojma. Pri tome Goli otok treba uzeti kao simbol pokušaja okončanja spirale nasilja koja je započela 1914. u Sarajevu.

Svima nama, tek malo starijima, u sjećanju je posjeta američkog državnog tajnika Jamesa Bakera Beogradu, kada je djelujući iz pozicija velike sile, dano zeleno svjetlo za rat u bivšoj nam državi. Iz istih tih pozicija velike su nas sile 1918. ugurale u zajedničku državu da bi to isto učinile, tada Britanija i Sovjetski savez, 1944. s narodno-oslobodilačkim pokretom na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uguravši u tu zajednicu i Srbiju, koja u tom pokretu ničim pomena vrijednim nije učestvovala.

Masovni poslijeratni zločini čiji je Bleiburg simbol, nisu naravno učinjeni iz puke osvete nego su pomno planirani i kao takvi izvršavani. Njihovi autori su prije svega slovenski i srpski komunisti, ne zbog svoje nacionalne pripadnosti ili zbog toga što su komunisti, već stoga što ništa od rata, niti od ZAVNOH-a, niti od ZAVNOBiH-a okusili nisu, a vidjeli su pod krinkom jugo-unitarizma svoju šansu za ideološko preuzimanje narodno-oslobodilačkog pokreta i uspinjanja na poslijeratnoj društvenoj ljestvici. U ovom poslijeratnom ideološkom preuzimanju narodno-oslobodilačkog pokreta, mnogi hrvatski i bosanski komunisti također su vidjeli svoju priliku.

Ti su zločini kao nigdje drugdje u svijetu potom nastavljeni, pri čemu je pod krinkom jugo-unitarizma svatko mogao ubijati i pljačkati koga je god htio. I to je trajalo sve do takozvane rezolucije informbiroa. Sukob sa Sovjetskim Savezom i Staljinom bio je samo krinka za homogenizaciju naroda u obračunu s takozvanim unutanjim neprijateljem. Mnogi su nedužni pri tom stradali. No poslijeratno masovno nasilje jugo-unitarista je prestalo. Iz iznimnog poštovanja prema našem ratnom ministru zdravstva, treba se osvrnuti na tragediju njegove obitelji i njegova oca Andrije Hebranga koja je trebala prikriti najveću obmanu poslijeratne Titove zajednice i njenog odnosa sa Staljinom, pri čemu je obračun s eksplicitnim hrvatstvom i Andrijom Hebrangom kao njegovim najistaknutijim simbolom, trebao poslužiti obmani jugo-unutarističke hobotnice koja je, koristeći se poslijeratnim zločinima, sve više rasla.

Nakon rezolucije informbiroa ostalo je još samo nasilje državnog represivnog aparata o čijoj brutalnosti naravno, treba govoriti. No ono nije dio fenomena poslijeratnih masovnih zločina. Homogenizacija naroda koja je omogućena rezolucijom informbiroa omogućila je da državni represivni aparat ne bude nastavljačem poslijeratnih zločina u mjeri u kojoj je prijetio da to postane. No polemizirati se može i mora o prekomjernoj upotrebi sile u zaštiti tadašnje države. U isto vrijeme, trebamo se ponizno nositi s činjenicom da je prva Republika Hrvatska, bez koje današnja ne bi bila moguća, bila dio te države, te da je ta upotreba sile također odigrala ulogu u očuvanju te prve Republike, ma koliko nesavršena ona bila.

 

14 – Jasenovac

Memorijalno područje Jasenovac danas je opterećeno poslijeratnom namjerom oblikovanja prošlosti na način da Jasenovac objedini sve nevine žrtve zločina koji su se dogodili tijekom NDH (Nezavisne Države Hrvatske). Dvije stvari je pritom važno istaknuti.

Prvo - u Jasenovcu su se, neki će to osporavati, događala masovna ubojstva. To nisu bila sustavna ubijanja poput onih u nacističkim logorima, gdje su ljudi hladnokrvno istrebljivani. Za razliku od tih logora, u Jasenovac se dolazilo, no iz njega se u velikoj mjeri i odlazilo. To nije bio slučaj s nacističkim logorima, koji su u pravilu bili posljednja postaja za njihove zatvorenike.

Drugo - temeljno pitanje svih ustaških zločina nisu brojke ubijenih, već monstruozni karakter tih ubojstava, te da li nam karakter tih ubojstava govori o vjekovnoj mržnji Hrvata i Srba ili nam pak govori nešto sasvim suprotno - o pokušaju nasilnog utjerivanja mržnje koja nikada prije nije postojala. A za koju mnogi teoretičari rata misle da je u ratno doba nužna.

Kada se pitanja postave na pravi način, mnogo je lakše donijeti ispravan zaključak.

 

15 – Totalitarni režimi

Kada osuđujemo totalitarne režime, treba uzeti u obzir da su dva totalitarna režima stvorila Republiku Hrvatsku, koja je potom obranjena u Domovinskom ratu. Mnogi danas pokušavaju tvrditi da je Republika Hrvatska stvorena, ili da je pak uskrsnula, u Domovinskom ratu. No takvim se stavom samo svrstavaju uz istu onu paradigmu koja je 1918. pa potom 1945. tvrdila da od tada počinje nova povijest, dok na sve loše što je prethodilo tim godinama, treba zaboraviti.

Totalitarizmi koji su stvorili današnju Republiku Hrvatsku, samo su naši totalitarizmi i u mnogome se razlikuju od svih ostalih europskih totalitarizama 20. stoljeća. Oba su naša totalitarizma rođena 1928. nakon ubojstva hrvatskih predstavnika u Beogradskoj skupštini. Josip Broz Tito do tada je bio tek talentirani sindikalni aktivist. Ako je tada i bio član zabranjene komunističke partije bio je to kao sindikalni predstavnik i simpatizer, što je tada bilo sasvim uobičajeno. Ustaštvo pak, koje je te 1928. rođeno također se do tada ničim ekstremnim nije isticalo u uobičajenom političkom životu.

Tijekom Narodnooslobodilačke borbe (NOB) koja je dovela do stvaranja prve Republike Hrvatske, oba su naša totalitarizma, baš poput priče o dobrom i lošem policajcu, utjecala na stvaranje Republike Hrvatske. Treba znati da partizanski pokret za vrijeme drugog svjetskog rata ne bi bio moguć da nije bilo ustaške države. Kao što ga u značajnoj mjeri niti nije bilo van prostora takozvane NDH. Ovo činjenično stanje zabilježeno je u Ustavu Republike Hrvatske, koji jasno navodi da su odluke ZAVNOH-a postavile temelje državne suverenosti današnje Republike Hrvatske. Također izričito navodi da su ti temelji izraženi nasuprot proglašenju ustaške države. Dakle, ne može biti ZAVNOH-a, sasvim izvjesno niti ZAVNOBiH-a bez proglašenja NDH.

Dušebrižnici totalitarizama i čuvari morala, trebali bi se dakle prije svega zapitati postoji li igdje u svijetu država koja nije stvorena na muci i patnji mnogih koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u njeno stvaranje. 

Promatrano iz malo veselijeg i šaljivijeg ugla, svjedoci smo prave poplave desničara proizašlih iz elita bivše nam države. Ako je dakle obilježje totalitarizma da su sve političke opcije u vrijeme totalitarnih vladavina bile ugurane u isti lonac, gdje su nam onda nestali ustaški ljevičari? Ukoliko već imamo obilje komunističkih desničara, gdje su nam onda danas ustaški ljevičari?

 

16 – Bosna i Hercegovina danas

Problem Bosne i Hercegovine danas nisu etnički entiteti, već etnički očišćeni entiteti. Entiteti u Bosni i Hercegovini koji su nacionalno određeni, ne predstavljaju nužno podjelu, već naprotiv, mogu biti temelj nemiješanja vanjskih utjecaja u postojanje Bosne i Hercegovine kao suverene Republike.

Pravo na nacionalni identitet danas je jedno od temeljnih prava svakoga pojedinca. U multietničkoj Europi, države su se dogovarale štititi takva prava kroz bilateralne sporazume, uglavnom temeljene na reciprocitetu. Da li bi bilo bolje da se o položaju Hrvata u Banjoj Luci ili Sarajevu brine iz Mostara, ili bi bilo bolje da se to radi iz Zagreba? Isto je i s odnosima Srba i Beograda.. Treba li pri tom i Bošnjacima Ankara, Teheran ili tko zna što već, što se nesumnjivo već događa?

Postoje li danas u Bosni i Hercegovini mehanizmi, i postoji li uopće želja, da se svim građanima Bosne i Hercegovine omogući briga o nacionalnom identitetu, u svim entitetima (koji u stvarnosti već postoje), na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine? I može li se to ostvariti upravo kroz nacionalno određene entitete, unutar suverene Republike Bosne i Hercegovine?

Revidiranje postojećih narativa o Herceg-Bosni važan je korak na tom putu jer nam otkriva same začetke postojanja Bosne i Hercegovine kao zaštitnice Dalmacije, nikako i nikada kao njezine prijetnje.

17 - Srce il' slijepo crijevo

'Srce ili slijepo crijevo' pitanje je sad. Viječno je to pitanje Srpskoga naroda od Jadrana do Drave.

U svježem nam je sjećanju 1990. godina kada su stanovnici Zvonimirova grada umjesto da budu srce Republike Hrvatske, te unatoč vlastitim odlukama iz Topuskog 1944. godine, odlučili biti slijepo crijevo Srbije. A kako je svatko svoga tijela gospodar, te kako slijepo crijevo kad zaboli, ono što se s njime čini jasno je i neizbježno - odstranjuje se. Odstranjuje ga njegov gospodar. Gospodar tijela svoga nikada neće povrijediti vlastito srce.

Biti srcem ili slijepim crijevom prostora od Jadrana do Drave također je pitanje sa kojim se Srpski narod suočio prilikom osnutka Banovine Hrvatske 1939. godine. Relativno blaga i do danas neistražena opredjeljanja srpskoga naroda iz te 1939. godine, dobila su svoj tragičan rasplet dvije godine kasnije a posljedice osjećamo još i danas.

'Srce ili slijepo crijevo' ostaje temeljno pitanje koje i danas stoji otvoreno pred Srpskim narodom Bosne i Hercegovine. Na to pitanje nitko ne može odgovoriti umjesto njega samog.

 

Napisao: Petar Bačić, u Puli 11. listopada 2024.